Pojam „prisutnosti“ u izvedbenim umjetnostima kao da je donedavno pripadao tek poetskom izražavanju. No, već dulje vrijeme taj pojam dio je znanstvenog interesa.
Zašto bi umjetnicima pojam prisutnosti bio zanimljiv? Zato jer zapravo upućuje na niz kvaliteta koji su dio svakodnevne prakse i studenata i iskusnih izvedbenih umjetnika. Te kvalitete su praktički kruh svagdašnji u njihovu radu, međutim, njihovo razumijevanje i sustavni dolazak do njih još uvijek nisu dio redovne prakse.
U školovanju umjetnika fokus je na usvajanju direktnih umjetničkih vještina. Kod glumaca to su ovladavanje tijelom, glasom i govorom, kod plesača tijelom, kod muzičara instrumentom ili glasom, kod likovnih umjetnika nizom tehnika povezanih s vizualnim aspektom. To se nastavlja i nakon formalnog školovanja, dakako, no ubrzo postajemo svjesni da u umjetničkom djelovanju tzv. indirektne vještine zauzimaju iznimno važno mjesto. One čine onu razliku kojom neko djelo ili izvedba ostavlja dublji ili trajniji utjecaj na publiku.
Što su to indirektne izvedbene vještine? One su u stvari usko povezane s temama koje su itekako dio izvedbenog svijeta: relaksacija, svijest, individualnost, spontanost, autentičnost, svježina, sposobnost da iznenadimo, da stvorimo iluziju da je nešto neponovljivo ili se događa po prvi put, sposobnost držanja pažnje, uspostavljanja kontakta, „vladanja“ vremenom i prostorom itd.
Često smo svjedoci da one dođu „slučajno“, a tako i odlaze. Neki razviju odnos s njima pa prepoznaju simptome i djelovanja tih indirektnih vještina na samu izvedbu, no, uglavnom, nismo sposobni razvijati i svjesno njegovati taj važan prostor izvedbe. Zašto je to važno?
Bez obzira koliko smo kao izvođači manje ili više vješti u načinu na koji govorimo, krećemo se, baratamo emocijama ili idejama, te kvalitete su one kroz koje donosimo razliku, dajemo dubinu izvedbi. One formi udahnjuju život. Preko njih utječemo na publiku i stvaramo kontakt, povezujemo se i otvaramo mogućnosti da se u izvedbi dogodi onaj trenutak u kojem kao da se vrijeme usporava ili staje. On omogućuje publici da postane istinski sudionik događanja.
Prisutnost u izvedbenoj umjetnosti, kao tema praktičnog i teorijskog istraživanja, novijeg je datuma. Teme i načini na koje su ih pisci obrađivali (Ibsen, Čehov i mnogi drugi) tražili su drugačiju vrstu vještine, više u prikazu psiholoških atributa, ali i sposobnost fokusiranja energije na publiku ili na partnere. Tu se tražila istinitost izvedbe. Velikani glumačke umjetnosti poput K. S. Stanislavskog, Petera Brooka, Jerzyja Grotowskog, Jacquesa Lecoqa i Eugenia Barbe kroz vrlo praktična istraživanja nalazili su načine kako odgovoriti na zahtjeve koje to novo vrijeme stavlja pred glumca.
U današnjim znanstvenim otkrićima isprepliće se ideja povezanosti tijela i uma te se govori o njihovom međusobnom utjecaju. Ta otkrića imaju zanimljive implikacije na školovanje i trening izvedbenih umjetnika i otvaraju mogućnosti razvijanja i njegovanja tih indirektnih umjetničkih vještina.
Npr. mi više ne možemo gledati na disanje, tenziju mišića i bilo koju fizičku akciju (makar i nepokretnu) odvojeno od misli. Disanje je povezano s našim živčanim sustavom, a ono pak nesvjesno nosi naš pogled na svijet i reagira i djeluje u skladu s njim. Taj naš pogled na svijet upisan je u načine na koje hodamo, govorimo i ponašamo se, a ima korijene u našem ranom ljudskom razvoju. Ti načini su mehanički i nesvjesni, pa je jasno da što prije počnemo njegovati i razvijati osvještavanje načina na koji naše „tijeloum“ funkcionira, imamo više mogućnosti proširiti spektar našeg izvedbenog djelovanja. Iz njega želimo mehaničnost zamijeniti svjesnim odabirima i povratiti svježinu pogleda na svijet, da bismo se mogli ponovo zaigrati, ovaj put zaozbiljno.
Što je sve za glumce, izvođače, potrebno da bismo obnovili neposredni kontakt s tim kvalitetama kako bi one mogle postati dio našeg bivanja na sceni?
Očito, da bismo to učinili, potrebno je raditi na našem „tijeloumu“. Radeći na tijelu, mi radimo na umu i, radeći na umu, radimo i na tijelu.
Jedan od osnovnih izazova izvedbene radne svakodnevice je sam intenzitet rada. Mi podrazumijevamo atmosferu u kojoj su stalni podražaji našeg uma i tijela potpuno normalna stvar. Istina je da nas taj intenzitet drži na zahtjevnom mjestu u kojem je izazov imati ravnotežu između pasivnog i aktivnog pristupa, a tzv. „burn-out“ sindrom je u tom svijetu podcijenjen. Ne možemo očekivati od sebe da, bez vođenja brige o toj pasivnoj strani našeg rada i o naličju aktivnosti, imamo pristup koji nosi dubinu, predanost, pribranost, otvorenost, sposobnost riskiranja.
Koji su pristupi koji omogućuju njegovanje i razvijanje ravnoteže između ta dva aspekta umjetničkog rada?
Somatske prakse koje povezuju ta dva aspekta danas su vrlo dostupne, bez obzira imale one temelje u zapadnoj ili istočnoj praksi. Feldenkrais tehnika, borilačke vještine, joga, Alexander tehnika, tai chi, chi gong itd.
Novija istraživanja živčanog sustava pružaju pak mogućnosti brige i o njemu. Možda dolazi vrijeme kada će i to postati dio školovanja umjetnika: kako prepoznavati simptome neravnoteže našeg parasimpatikusa i simpatikusa, koji su praktični načini na koje si možemo pomoći itd.
Kako se možemo brinuti o našem umu?
Reflektivne prakse i relaksacijske tehnike također su danas dostupne. Po meni, one su danas neizostavan dio tih indirektnih umjetničkih vještina i trebaju biti sastavni dio školovanja mladih umjetnika.
Prakse koje potiču razvoj i svijest o unutarnjem životu umjetnika pokazuju razumijevanje za povezanost našeg unutarnjeg i vanjskog, onog što stvaramo. Nemoguće je ne percipirati, pogotovo kod izvedbenih umjetnika, to prožimanje unutarnjeg svijeta umjetnika s njegovim stvaranjem. Također, briga i svijest o unutarnjem životu umjetnika ima i ne manje važan aspekt koji se tiče njegove samoodrživosti.
Naime, sindrom izgaranja („burn-out sindrom“) je podcijenjen i ponekad se skriva iza stare slike umjetnika koji svoj umjetnički kredibilitet dobiva kroz to što se puno troši i živi loše, da bi „služio umjetnosti“. Ovo je važan aspekt kod mladih umjetnika koji još nisu razvili nosivost za izazove koji često prate ove profesije u kojima su promjene u ritmu, intenzitetu, obimu i zahtjevima posla konstantne, katkad na dnevnoj bazi. Potrebne su im vještine i alati s kojima se mogu nositi s takvim zahtjevima, predano i potpuno, ali bez plaćanja previsoke cijene. Zahtjevi sredine su veći nego nekada, no postoje i odgovori na to, koji bi također mogli postati dio pripreme umjetnika za svoju profesiju, kao dio formalnog školovanja.
Dok svi ti pristupi ne nađu način da postanu sastavni dio umjetničkog obrazovanja i, potom, razvijanja vlastitih pristupa, kroz Grupu smo našli priliku da to ponudimo mladim umjetnicima. „Praksa prisutnosti“ je mjesto i vrijeme u kojem mogu učiti i prakticirati sve te pristupe, kako bi upoznali moguće načine nošenja s navedenim izazovima. Ti pristupi nam omogućuju da u našem radu imamo dubinu, predanost, pribranost, otvorenost, sposobnost riskiranja i mnoge druge kvalitete koje čine razliku. Naša je vizija da tako odgajamo nove generacije koje će promatrati svoj poziv i njegovu ulogu u svijetu još sveobuhvatnije i biti inspiracija za kolege i sredinu u kojoj djeluju.
