Dražen: Ovaj susret je dio jednog napora da se ljudi ne rastanu nakon predstave nego da se dijalog nastavi. Tema pokriva puno toga, a i u mom dosadašnjem iskustvu razgovora nakon predstave, uvijek je zanimljivo dobiti povratne informacije koje potiču.
Nikolina Rafaj: Činjenica da smo svi sjeli za isti stol, što mi je neizmjerno drago i jako je potrebno, čini mi se kao savršena prilika da i nakon samog procesa zajednički izreflektiramo i otvorimo neke nove perspektive potrebne po završetku umjetničkog procesa. Bajke su široka krovna tema, no u samoj svojoj performativnoj moći one svakim svojim novim izvođenjem od pripovjedačica i pripovjedača dobivaju novu utkanu dimenziju iz svakodnevice, aktualnosti i sl. To je podsjetnik da su bajke živi organizam propusnih membrana, u neprestanom dijalogu s okruženjem u kojem se nalazi i kroz taj su se čin usmenog prenošenja transgeneracijski javno propitivale i kazivale kolektivne nade, stremljenja, strahovi, moralna načela, rodne uloge, poimanja žena u kontekstu patrijarhalnog nasljeđa. Arhetipske mreže su plele poruke koje su postajale principi našeg poimanja svijeta i samih sebe.
Naše gošće Nataša Govedić, Evelina Rudan i Maja Posavec su one koje se i u teoriji i u praksi bave tretiranjem forme, izazivanjem granica svih književnih vrsta, smišljanjem novih žanrovskih granica i to u nekoliko medija. Bajke se pokazuju kao veoma plodonosno polje za sve te procese, na što nas upućuju natpisi koji su donedavno vladali mainstream medijima, npr. „Hoće li Disney novom ekranizacijom uništiti još jednu popratnu bajku“ i sve popratne kontroverze u vezi posljednje Snjeguljice, ili velikog broja znanstv.-teorijskih publikacija koje uzimaju upravo bajke kao svoj središnji materijal. A dok smo mi radili predstavu u ITD-u, istovremeno se postavljalo „Carevo novo ruho“ u režiji Nikoline Manojlović.
Što je za vas u bajkama toliko pozivajuće i toliko privlačno za interpretacije i re-interpretacije, pa i moguće ulaske u kolektivnu psihu, ako možemo u današnje vrijeme disperzije govoriti o kolektivnoj psihi.
Maja Posavec: Za mene je odgovor na to pitanje intiman, tj. intimno povezan s interpretacijama bajki iz djetinjstva. Otada se sjećam samo jedne bajke koju mi je usmeno prenio moj djed. One koje sam čitala kao da ih nisam intimno doživljavala, već su do mene dolazile preko društvenih poruka, jedino ta bajka koju sam čula od djeda dio je moje podsvijesti. To je bila „Žar ptica“, koju sam znala prepričati tek kasnije, kada sam je čitala. Kada sam u odrasloj dobi počela čitati bajke i služiti se njima kao dijelom psihoterapije, tada sam se vratila toj bajci i njezinoj dječjoj interpretaciji, te počela čitati i proučavati bajke. Pa tako i počela pisati pjesme u formi bajke za koje sam zamislila da su neke moje bajke. Dakle, kod mene je to povezano s odrastanjem.
Evelina: Bajke zapravo jesu prvenstveno usmeni žanr. Imam slično iskustvo da sam puno kasnije čitala bajke, a da sam ih doživljavala ranije privatno i neznanstveno. Važno je u ovom kontekstu da je kod svakog dobrog pisca i svakog dobrog teoretičara, prije ili kasnije otkriveno da je postojao u njihovom životu neki dobar pripovjedač. Nevažno tko, bake, tete, sestre, ali neki dobar pripovjedač je morao biti. Bajke su mi važne i zato mi je bilo važno gledati ovu predstavu i zato ću dovesti studente koji se bave usmenim književnim žanrom, i zbog izvrsnog izbora važnih bajki u predstavi. Ne postoji teorijsko-književni obrat koji se nije očešao o bajke, apsolutno svi teorijski obrati. Morfologija bajki je odgovorila na to po čemu su sve bajke slične. Kada su teoretičari govorili o akterima, aktantima, to je proizašlo iz čitanja bajke. Prva teorija, mitološka, također je imala veze s jednim tipom čitanja što bi se sve moglo naći u bajkama, npr. braća Grimm su mislila da je moguće stvoriti neku njemačku mitologiju na prežicima mita u bajkama, što se nije dogodilo. Pa sve do novijih, psihoanalitičkih čitanja bajki, feminističkih čitanja bajki itd.… u svakom slučaju, analize bajki su bitno doprinijele razvoju teorije književnosti. Analize bajki su postigle snažnije i krupnije zamahe i novitete nego bilo kojeg drugog žanra.
Nataša: Bajke sam prvo slušala, čitala mi ih je mama i to klasični korpus: Andersen i braća Grimm. Kao djetetu mi je bilo zanimljivo do koje mjere je bajka jedan kazališni događaj. Pogotovo kao naivni čitatelj, slušatelj umjetničkog događaja, a ja to još uvijek jesam, možeš se toliko udubiti u bajku da ne vjeruješ u onaj ishod koji očekuješ. Ta shema koju ima bajka kao djetetu ti može biti jako sumnjiva. „Nema šanse da ‘Mala sirena’ kupi tu foru i odrekne se svog repa i tijela. Proniknut će u tu manipulaciju, vješticu i sve.“ Sjećam se trenutka da kao dijete pregovaraš s bajkom. Ona kao jedna zgusnuta psihička forma toliko ulazi u našu psihu, u našu afektivnu jezgru, da ako je zaista slušaš moguće je da se u sljedećem retku dogodi čudo, nešto neočekivano. Barem se to meni uvijek činilo da je to moguće. To je fenomen bajke, a i poezije. Ta neizvjesnost pre-poznatog teksta te kasnije uključi u književnost i razne druge stvari.
Što se tiče ovog pitanja o tome zašto nam je bajka bitna, svakako je iz jungovske i iz bilo koje druge ozbiljne tradicije tumačenja bajke vezano za činjenicu da je svaka bajka, kada je gledamo iznutra, priča u kojoj smo mi svi likovi. Ona nije priča poput romana u kojem imamo različite vrste približavanja, odmaka, sad smo u ovoj ili onoj fokalizaciji. Kao čitatelj bajke bilo koje dobi, ili npr. anime koja je izrazito bajkovita, znaš da su svi likovi tvoji aspekti. Ovaj ti je „užasan“, mrziš ga kod sebe, ovaj ti je „predivan“, ovaj je neka prepreka s kojom se nosiš itd. Bajka nas iznimno angažira i po tome je ne samo terapijska nego i bliska glazbenoj i kazališnoj izvedbi.
Evelina: Ovo mi je zanimljivo i htjela bih se nadovezati na to. Bajka ima neke odgovore za kolektiv, ali puno više ima odgovore za nas kao pojedince. Bez obzira koliko god strašnih stvari se događale u bajkama, one zapravo nisu strašne jer njezina struktura i kompozicija, s formalnim početkom i završetkom, omogućuje jedan tip utjehe i hrabrosti. Svaku bajku, štogod se događalo, čitamo je i slušamo na simboličkoj razini. Niti vjenčanje nije stvarno vjenčanje nego odraslost, niti rođenje nije samo nemogućnost imanja djeteta koliko se bavi problemom svake žudnje koju imamo i za koju bismo dali sve što možemo.
Nikolina: Zanimljiv mi je taj prostor društvenih matrica koje su na različitim interpretativnim slojevima našle svoje mjesto unutar same forme bajke. Tako su nam uzbudljiva i preklapanja i čvorišta tih interpretativnih slojeva, ali bih istaknula taj proces ipak preuzimanja nekih, uvjetno rečeno, „istina“ iz same bajke po nekom automatizmu. Danas možemo govoriti o većem ili manjem kritičkom uplivu i pozicioniranju spram same materije, ali u nekim začecima usmene forme društvena kolebanja s jedne strane i konstitutivnih kamena temeljaca s druge strane koji su potvrđivali i rodne i društvene i spolne stereotipe također su često nalazili svoje mjesto u bajkama i usvajali se nekim automatizmom. Možemo li u današnjem kontekstu na bajku gledati i kao na neku kritičku formu, koja u sebi već sadrži neku kritičku oštricu baš na razini same strukture, forme, odnosno društvene matrice o kojoj ste svi govorili?
Nataša: Mislim da je jako teško napisati suvremenu bajku. I to ne uspijevaju ljudi koji su baš namjerno krenuli pisati suvremenu bajku, to tako ne funkcionira. Mislim da je suvremena bajka u ovom kritičkom smislu jako duboka bajka, npr. „Lomeći valove“ Larsa von Triera. Ona uključuje sve najgore vrste nasilja koje trpi glavni ženski lik. I po nizu parametara se može staviti uz bok „Modrobradog“, npr. Suvremena bajka radi s najtežim mogućim emocionalnim materijalom. Ona nije živa ako nema petlje ući u taj ??? (nerazumljivo)
Ima jako puno postmodernističkih igranja s bajkom, što je zapravo umjetnička proza, umjetnička izvedba koja koristi bajku kao svoj materijal i s njom je u intenzivnom dijalogu. To je zapravo ulaz u esejistiku o bajci. Međutim, bajka je vrlo stara, drevna forma, bez obzira govorimo li o usmenoj kulturi ili pismenoj formi ima redakcija bajki koje su mizogine i koje npr. nisu kao braća Grimm. Oni su zapisali jednu dugu tradiciju bajke neoskvrnute u svim prijevodima. Dok neka bajka uspostavi status jakog vizijskog središta neke kulture, za to je potrebna neka sposobnost da uđemo u neku psihozu, one su psihotične. Tako ponekad roditelji i ne žele da čitamo bajke. Naravno da se djeci mogu dogoditi i gore stvari od onih kroz koje ćemo proći kao kroz umjetnički razrađen materijal. Ali bajka jest teška forma, ona ne može preskočiti ozbiljno traumatski materijal i zato ju je teško napisati. Jedno je da li se stvaraju nove bajke i jesu li uznemirujuće, a drugo da li mi ublažavamo, raščlanjujemo i učimo od bajke koristeći je na razne načine kao refleksivno povećalo svekoliko umjetničke prakse. Treba imati na umu da postoji i integritet tog umjetničkog žanra koji je vrlo ozbiljan i uznemiravajuć.
Evelina: To odmah možemo i uprimjeriti u predstavi „Mamina kći vuk“, u situaciji u kojoj mama, pa Zmija Mladoženja dolaze kod psihologinje. Način na koji razgovaraju, kad je psihologinja zapravo tim s mamom, a onda vlastite strahove prepoznaju u zmiji, taj je tip suvremenog čitanja koji zapravo dolazi do nekih najdubljih rana. Podsjetilo me na scenu iz „Stranca“ Camusa kada je kažnjen, ali želi da ga mrze dok tamo odlazi. Taj trenutak u kojem zapravo Zmija Mladoženja može na jedini način ostvariti vezu s drugim ljudima je taj u kojem ga se boje jer i taj strah je neki tip komunikacije. Za njega je to jedina mogućnost koju može u tom trenutku. U tom smislu korespondira s predstavom, suvremeno društvo ne prepoznaje ovu mogućnost da se neka djevojka ne uplaši Zmije Mladoženje i dobro je da predstava to vidi. Za razliku od vremena te bajke u kojem je dana ta mogućnost da postoji djevojka koja se ne uplaši. Ako je psihologinja predstavnica tih mogućih djevojaka, tj. tog našeg dijela, lika koji smo i mi, mi smo onda uplašeniji nego u ranijim razdobljima. U tom smislu su bajke bile pouzdanije i pouzdanije u hrabrost. Predstava dobro korespondira s vremenom i to pokazuje, to mi se činilo važnim dok sam gledala. Vidjeti tu mogućnost, kao što su braća Grimm davnih dana tražila u bajkama i nadala se naći te mitske prežitke od kojih će onda moći složiti neku germansku mitologiju kao što je Graves složio od mitoloških prežitaka klasičnu grčku, antičku mitologiju. To se nije dogodilo, ali naravno neki elementi mitološkog su vidljivi u tim bajkama. Bilo mi je zanimljivo što ova predstava pregovara, ponaša se kao tekst koji je cjelovita bajka i nema više mitoloških elemenata u mitovima već u ostrišcima bajki koje koristi i tako stvara novi tekst. Zapravo se ponaša kao novi tekst bajke.
A druga stvar, u vezi kritičkog… meni je vrlo važan emancipatorski potencijal bajki. U predstavi je vidljiv na različitim razinama i drago mi je da se govorilo o pripovjedačima/pripovjedačicama. On je imao taj emancipatorski potencijal jer su te bajke pripovijedale upravo žene i u tom smislu su mogle dodavati neke elemente svoje svakodnevice. Npr. jedna bajka koju je 1952. zapisala Maja Bošković-Stulli, pripovjedačica završava ovako: junak je dobio kraljevnu, pola kraljevstva i penziju. U to vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je po prvi puta u povijesti prisutno to da kada više ne radiš, dobiješ penziju. Pripovjedačici se to činilo puno jačim dobitkom od kraljevne i pola kraljevstva. To je jedna razina, dodavanje elementa svakodnevice.
Druga razina je što su ove, nerijetko ženske junakinje u bajkama, iznimno hrabre. Pa čak i ova Pepeljuha Zavaljuha, prema kojoj je njezin princ nasilan, u tom trenutku nasilja odnosi se prema njemu pokroviteljski. Svaki put mu se jezično naruga, iznimno je jezično duhovita (prvi put ju lupi kliještima, pa kad ga prvi put sretne mu kaže da je iz „Kliještograda“, drugi put ju popečkom udari pa je onda ona iz „Popečkova grada“, pa je lopatom udari pa mu kaže da je „Lopatova grada“) i svaki put kad ga sretne je jača i pametnija od njega. Vrlo je vjerojatno da je tu bajku pripovijedala neka pripovjedačica i onda vidimo ono što si inače ne posvješćujemo u vezi strane i hrvatske književnosti, a to je opismenjenost ljudi u to doba. Postotak pismenosti 15., 16., 17. stoljeća bio je dva posto. To su oni koji su mogli čitati. A inteligencija i kreativnost je raspoređena po Gallusovoj krivulji. Svi drugi su imali neku antropološku potrebu za književnošću, negdje su je morali ostvarivati i bajka je bila taj prostor. Ona je bila taj prostor i za žene koje možda nisu mogle pisati, nisu bile pismene. Naravno, pripovijedale su kasnije i one pismene. Tako su te žene mogle iskazati ono što je njima bilo važno. Ta junakinja Pepeljuha Zavaljuha se ovdje pokazuje, bez obzira na gadne situacije koje prolazi, puno snažnijom nego što bi se moglo očekivati s obzirom na patrijarhalno društvo.
Nataša: „Mamina kći vuk“ – meni je jako zanimljivo što je ključni tekst feminističke bajke Angele Carter „Krvava odaja“ tekst s tri bajke o vukovima, vukodlacima i vučicama. U sve tri bajke postoji veliki interes da se bajka ne ispriča na način „sad kad smo mi postale žene koje trče s vukovima“ i „mi sve možemo“ popularne kulture i bajke. U sve tri bajke događa se i neka katastrofa koja je vrlo ozbiljna. Npr. u toj verziji Crvenkapice, dijete, slučajno i boreći se protiv vuka, misleći da mu reže šapu zapravo baki odreže ruku. U drugoj vuk uredno pojede baku, a onda dođe djevojčica kojoj vuk kaže „shvaćaš li ti koliko sam strašan, ja sam upravo ubio tvoju baku“, dakle jedna horror priča. Ona mu na to odgovara „ali ja te se stvarno ne bojim“. Dakle, priča je zapravo o tome da ona zavede vuka, vuk zavede nju i to je neka sado-mazo igra. U toj „Krvavoj odaji“ se događa ljubavna veza s vukom koji nije nimalo bezazlen, a bome nije ni Crvenkapica. Onda pak u trećoj bajci „U društvu vukova“ imamo opet skroz drugu vrstu pitanja, koliko mi ustvari nasljeđujemo te divljine. Da li je divljina nešto što je naša psihoza ili je divljina nešto što je naš najkreativniji prostor. Zapravo je to priča o ludilu, što nam govori da kada radimo to feminističko čitanje bajke, opet moramo otvoriti jako dubok prostor ekstremno neugodnog sadržaja. Mislim da je vaša predstava pokušaj da se definitivno ne osjećamo ugodno u tom prostoru, da vidimo niz uznemiravajućih momenata. Kao što si ti, Nikolina, pitala na početku, koliko cijela kultura automatski jede cijelu snagu, briše samosvijest, prisiljava na čekanje, strpljenje, veliku ljubaznost i pristojnost, kao zadane ženske uloge. Onda, kroz tu kritiku ženskih uloga u predstavi „Mamina kći vuk“, čujemo tu važnu i jaku dimenziju. Čak i kada Angela Carter svjesno piše feminističku bajku, ona se samo naslanja na klasičnu bajkovnu tradiciju koja je također, po mom mišljenju, feministička. Te velike bajke su cijelo vrijeme ludo hrabre i destruktivne, ne samo zbog pripovjedačica, nego zato što je naša psiha takva.
Dražen: U vezi arhetipova, znači nekih dugotrajnih vrijednosti koje su utkane u nas. Baveći se maskama, tj. utjelovljavanjima arhetipova, u posjetu obitelji Sartori i razgovoru s njima, rekli su mi da su morali ponovo izmisliti jednu vještinu maski koja je nestala u jednom trenutku. Nastavak te tradicije je igrom okolnosti ostao na ženskom dijelu obitelji i one su nastavile baveći se ženskim maskama. Vrlo zanimljivo je da dugo rade na jednom arhetipu, moraju otkriti da li u „novi“ arhetip koji stvaraju dodaju nešto što je naša današnja interpretacija i intervencija ili su našli, pogodili žicu koja može trajati i nakon nas i biti prepoznatljiva svima. Dakle, ne samo u nekom našem trenutnom društvenom uređenju i vremenu u kojem živimo. To mi je bilo strašno zanimljivo jer popunjavaju neku nastalu rupu, budući je kazalište pripadalo muškarcima, pa i ovo kazalište koje nije pripadalo onih dva posto pismenih, već u tom smislu narodno i ulično. Čak i u tom kazalištu je žena bila reprezentirana usko, iako je vjerojatno u stvarnosti, kao pripovjedačica bajki, itekako postojala. Zato se pitam, u vezi suvremenih bajki, kako napraviti novi arhetip? Ili ne novi, već arhetip koji postoji, samo ga nismo svjesni, nije utjelovljen, prikazan?
Evelina: Arhetip ne možemo napraviti, već prepoznati. Iz jungovske perspektive on je puno dublji od nas samih, on je u ovom smislu samo neki oblik jezičnog uobličenja, a zapravo je nešto što nas kao vrstu povezuje na svim meridijanima. Mislim da je i pitanje što je u bajkama različitih naroda i kultura zajedničko, a što je bitno različito? Ono što jest slično jest da svaka bajka ima nekog tko je najslabiji. Junak u bajci je uvijek onaj najmlađi, najbedastiji ili najslabiji ili na neki način oštećen. To jest arhetipsko, da najslabiji na koncu pobjeđuje. To je i kompozicijski arhetipsko. Mislim da je zahtjev da u ovom trenutku stvaramo novi arhetip osuđen na propast. Ono što možemo jest prepoznati neki od arhetipa i s njima pregovarati na različite načine, što mislim da se upravo u predstavi „Mamina kći vuk“ dogodilo na dobar način.
Nataša: Rekla bih da je maska za mene jako povezana i s lutkom. Lutka se na sceni izvedbe pojavila davno, na religioznoj sceni izvedbe, u Egiptu. Tamo je imala funkciju višeg principa, također arhetipa, komunikacije sa svetim. Lutka se nije pojavila kao dječja lutka, nego kao sublimacija nekog našeg principa.
Dražen: Čini mi se da bajke s jedne strane služe preživljavanju i gradnji identiteta, no s druge pružaju mogućnost transformacije, razumijevanju sebe, refleksiji koja nam pomaže da se dalje razvijamo i ne perpetuiramo staro. U sufi tradiciji postoje priče kao mediji govorenja o onome što se ne može izreći, kao što su u zenu djela važnija od riječi. U toj tradiciji je priča glavno oruđe razumijevanja jer se služi nekim drugim, indirektnim jezikom koji može polučiti transformaciju, potaknuti nekog da ode onkraj onoga što se govori.
Maja: Za mene je težak zadatak bio kako postaviti arhetip na scenu bez da mu dodam ovaj suvremeni način koji svi prepoznajemo. Ja sam htjela da to ostane čisto, esejistički, a to je nerazumljivo. Bila sam u sukobu sa sobom kao glumicom i s drugim glumcima koji to trebaju izvesti jer nisu dobili konkretnu uputu. Glumački jezik je drugi dio novčića jer ovo kako mi o tome pričamo njima ne znači i to je bio moj praktični problem. To su ta dva jezika koja su za mene bila u sukobu.
Nataša: Možda je način na koji ti razmišljaš o bajkama puno bliži poeziji, što kao glumci vi razumijete i radite. Imamo puno primjera u suvremenoj poeziji u kojoj se radikalno prevrednuje bajkovna matrica i ulazi se s njom u polemiku. Ti kao autorica puno toga želiš ostaviti otvorenim. To je također vrijednost, da si između poetskog (teksta) i izvedbe, da si puna asocijacija, energija i afekata, a ne završavanja, zaokruživanja. Mogućnost prolaženja kroz priče je jedan novi unutarnji prostor. To često rade suvremene pjesnikinje, a ti to još radiš i s glazbom. To je zapravo nova forma bavljenja tim nasljeđima. Zašto podvesti to pod neku verziju kazivanja ili uobičajenog načina preformuliranja bajki? Mislim da je vrijednost što ti je to bilo teško.
Maja: U određenim trenucima kao da to saznanje o bajkama postaje nebitno, kada se želi prevesti na drugi jezik. Možda i nije, možda je to samo dojam u tim trenucima. Naravno, nadam se da je to negdje ostalo zabilježeno, ali u tom jednom praktičnom smislu je izazovno.
Dražen: Ovisi i koja se forma uzima. Glumci ne mogu igrati simbole. Arhetip ne može biti svjestan da je arhetip, publika ga treba čitati kao arhetipa.
Maja: Da, publika ga mora prepoznati.
Dražen: Za glumca, u tom smislu, stvari trebaju biti specifične i određene u prostoru i vremenu. Osim ako se ne koristimo formom koja koristi poetičniji jezik u kojem se i sama riječ i tijelo i odnos prema prostoru koristi na puno asocijativniji način. Mi glumci to opet moramo prevesti u tri dimenzije, da tako kažem, parametre koji za nas ne govore isto kao i za autora.
Nikolina: Dodala bih nešto na tu temu arhetipa i individualizacije arhetipa, o čemu smo puno razgovarali radeći. Što proces činjenja arhetipa specifičnijim u izvedbenom kodu i igri čini samom arhetipu? S jedne strane bi osjetili kako se arhetip buni i opire. S druge, kada bi dali prostora tom procesu individualizacije, bili bi svjesni da smo negdje drugdje, daleko u nekom procesu nadopisivanja. Jeste li se i vi susreli s tim nadopisivanjem? Npr. kao u projektu u kojem pozvani pisci daju neki drugi glas junakinji koja ga nije imala u svom narativu.
Nataša: To nije uspjelo, puno je više uspjela vaša predstava. Zanimljivo je da ti ne možeš po narudžbi pisati bajku, to je osuđeno na propast. Bajka tako ne funkcionira, barem mi se tako čini, teško je ući u taj prostor. Jako volim Čapekove bajke. Kako je i zašto on to uspio: pisao je iz pozicije najradikalnije nemoći i neke njegove duboke potrebe. Za mene kao čitateljicu to je ulaz u prostor bajke. Znači, to nije prepreka stvaralačkom procesu. U taj prostor ne ulazimo puno brže i točnije kroz nalaženje arhetipa, proučavanje povijesti i bajke, individualnog i kolektivnog. To su za mene jako tehnički aspekti bavljenja bajkom. Zapravo je zanimljivo da li tebe neka bajka zove, da li te se tiče. Npr. bilo bi mi zanimljivo za ovim stolom čuti koja je vaša najdraža bajka i s kojom bajkom vi vodite dugotrajni dijalog. Jer to je dobro pitanje, unutra su vaši arhetipovi s kojima nešto možemo početi raditi. To ne mora u današnje vrijeme biti forma bajke, npr. u mom slučaju to je forma poezije, koja je onda više bajka nego bajka koju pišem. Treba uzeti u obzir da se ona stalno mijenja, bazira se na presedanima i traži nove forme, za razliku od bajke koja čuva traumatsku jezgru. Iz nje onda ulazimo u umjetnost na novi način.
Jana (Ana?): Na pamet mi pada Ivana Brlić-Mažuranić, isključivo zbog „Šume Striborove“ i rečenice „Draža je meni moja nesreća nego sva sreća ovoga svijeta“. To mi je rečenica iz dubine duše. I kadgod se nađem u nekoj situaciji, sjetim se te rečenice. Nisam odustala, evo me, tu sam, sretna sam s tom svojom nesrećom, neka je, tu je i ja se borim sa tom svojom rečenicom. „Djevojčica sa žigicama“ mi je odlična jer djecu uvodi u pojam smrti. Čini mi se da je danas smrt udaljena i ne pričamo o njoj. Ovo mi je odličan način za vidjeti i pokazati da je smrt sasvim nešto normalno i dio života. Stvarima dolazi kraj, tako i životu dolazi kraj. Mislim da je to isto jedna dobra bajka, upoznavanje sa smrću koje je ostavilo dojam na mene u djetinjstvu.
Nikša: Mi glumci o tome razmišljamo egzekutivno. Koje bih svoje iskustvo u to mogao staviti i sl.
Ja toliko znam tih priča koje su mi u obitelji pričali da je svaka od njih za mene jedna bajka. Nisu to čak moji meni pričali kao priče, nego po nekim fragmentima, događajima, vicevima, pokupe se te priče i cjeline.
Za mene, što smo bogatiji u tome moći ćemo to bolje reproducirati (kao glumci), sigurni smo da nešto znamo. Pa to onda na nas utječe na neki bolji i fluidniji način u to ušće, pred nekim morem što bi bila npr. predstava „Mamina kći vuk“.
Istina je što je rečeno da je jezgra neka tužna, teška trauma koja je uvijek tu negdje. Kad kao dijete to doživiš ne možeš nešto više od toga, nego samo iste snage doživjeti. Meni je bilo nejasno kao djetetu kako je Cvilidreta npr. propao kroz pod. Djetetu je to nevjerojatno, da se on naljutio i propao kroz pod. No, s vremenom to postane dio. Ljudi su u mom kraju u 19. st. slušali Lasu Baletina, hodali bi nekoliko kilometara i skupili se da slušaju njegove priče. Bilo je raznih pričara, ali svi su kod njega išli.
Naravno, završit ću na pisanoj riječi jer je nas glumce lakše povezati s tim.
Dražen: Kad sam bio u Marrakechu, postoji jedan ogroman drevni trg gdje su dolazile karavane u svojim putovanjima i na kojem se stjecale razne kulture. Tamo postoje ti pričari i to je fascinantno. Svi se tamo okupe, i mladi i stari, nestanu ti današnji mobiteli koje turnu u džepove i svi oni znaju te priče. Ta reinterpretacija nije onakva za kakvu bih ja kao glumac mislio da bi bilo zanimljivo npr. da igram različite likove, a svatko od njih to interpretira na različit način i ima moć sasvim druge vrste. Naravno, nisam razumio jezik što i nije bilo tako loše jer mogu percipirati neke druge stvari koje pak u svom jeziku ne percipiram tako lako. To mi je bilo nevjerojatno inspirativno jer sam imao jedan osjećaj vremena koje stoji. Nisam bio u 21. st., ali nisam bio niti u 16. st., imao sam osjećaj da je sve to jedno te isto. Ta potreba za tim svijetom koji ima svoje punktove i da oni opet žele proći put tog junaka/antijunaka sa svim njegovim usponima i padovima, nerazriješenostima, razrješenjima itd. Koliko god ta potreba bila na nesvjesnoj razini, ona je tu. Nitko tamo ne misli o arhetipovima, to je vrlo spontana potreba. Među njima je bilo 16–17-godišnjaka koji to prate jer očito hrani nešto u njima što je veće od partikularne individualnosti.
Habjan: Kad sam se bavio jednim djelom „Veli Jože“, koju ja tretiram kao bajku, nije mi u njemu bilo života. …………………………..
Kroz tretiranje priče došli smo do novih trenutaka i bio je izvrstan rezultat. To mi se čini kao put, da se s bajkama treba igrati.
Sunčana: Moja je baka odrasla pored kuće Ivane Brlić-Mažuranić i kao dijete se i igrala s njenom djecom. Što se bajki tiče……..
(publika)
Tanja: Kada priča postaje bajka?
Evelina: Kad je rečeno da je „Veli Jože“ neživotan, to je istina. On nije lik bajke, nego lik predaje. U tom smislu, likovi predaje funkcioniraju drugačije. Recimo, ja sam se pitala, kad priča postaje priča, što je pitanje koje ne možemo postaviti u vezi bajke jer ona već jest priča. No, možemo si to postaviti kad je riječ o predaji jer ona prenosi neki tip znanja. S time hoće li biti relevantna i književna ima veze s pripovjedačem, jer je predaja žanr na rubu. Nije do kraja književnost, osim ako nemaš dobrog pripovjedača. Svijest o postojanju tih dobrih pripovjedača pripomogla je Gogolju da napiše „Večeri na majuru kod Gitanjke“ jer one hvataju baš taj trenutak. Zgodno koriste razne pripovjedače čiji način je vrlo blizak tom preslagivanju usmenih pripovijedanja i Gogolj se jako dobro s time poigrao.
Razlika između bajke i predaje je što se bajka ponaša kao film, a predaja epizoda duge serije. Kada pripovijedate o vilama koje su plele kose, što sam sigurna da je Lase Baletin u nekom trenutku pripovijedao, vi ne pričate svaki put ispočetka jer se pretpostavlja da svi koji slušaju znaju o čemu je riječ. U epizodi neke serije nećete baš svaki put ponavljati da je taj koji se pojavio npr. nečiji brat jer ste to saznali u prethodnoj epizodi. Tako se ponaša u predajama koje imaju dugu priču. Ne moraš svaki put reći da vještice imaju repove jer se to zna. U bajkama to nije tako, one se ponašaju kao film, ona u potpunosti počinje i završava. Dovoljno ti je da znaš jezik te bajke.
Nataša: Željela bih drugačije odgovoriti na to kako priče postaju bajke. „Majstor i Margarita“ je dugo funkcionirala kao bajka cijelog ruskog kulturnog konteksta. Imala je i sretan završetak, ali i otvarala cijelu totalitarnu matricu društva koristeći se čitavim nizom likova koji pripadaju fantastici. Kada se spoje fantastika i ogromna publika koja kroz fantastiku čita svoju traumu, može se dogoditi da nastane suvremena bajka. Što je jako zanimljivo kada se dogodi. Bila je velika polemika između Levi Straussa i Proppa (??) da li je bajka povijesna ili vječna (??) i nije pronađen konsenzus. Zanimljivo je da nešto može i prestati funkcionirati kao bajka. Neke bajke potpuno ispadaju iz fokusa, ljudi ih više ne žele pripovijedati, čitati. Ne bave se više njihovim unutarnjim problemom.
Evelina: Kao ljudska vrsta mi smo pripovjedajuća vrsta. Naša potreba za usmenošću, usmenim pripovijedanjem, vraća, bez obzira na digitalnu kulturu. To je i vrijednost predstave, koja dodaje u to pripovijedanje nove elemente.
Nataša: I jako se lijepo zove. Važno je kako se nešto zove.