Tekst: Dario Fo
Redateljica: Lee Delong
Prevoditeljica: Tatjana Peruško
Igra: Dražen Šivak
Glazbenik: Igor Dorotić
Svjetlo: Vesna Kolarec
Dizajn: Klarxy
Producent: Grupa u koprodukciji s Triko Cirkus Teatar
Premijera: 2019.
O PREDSTAVI
Ovaj tekst nobelovca Daria Foa jedan je od najvećih glumačkih izazova. U furioznih sat vremena glumac harlekinsko-klaunovskim zavođenjem izaziva svoju vještinu prizivajući putujuće glumce Srednjeg vijeka. Njihove monologe Dario Fo je prikupio i obogatio, davši glumcu zadatak da žonglira kroz desetine likova dok jednoj ruci drži komediju, a u drugoj tragediju. Lucidno i beskompromisno secirajući odnos malog čovjeka i autoriteta, poigrava se biblijskim motivima iz kolektivnog imaginarija zapadne civilizacije, izvrćući poznate priče o svecima (misterije). Pretvarajući ih u smiješne misterije (mistero buffo), razotkriva licemjerstvo i našu potrebu da slijepo vjerujemo prebacujući odgovornost drugima. Vatikan je prikazanje tog djela na talijanskoj nacionalnoj televiziji nazvao najbogohulnijim činom u njenoj povijesti, a Dario Fo je to uzeo kao kompliment. Pristup kazališnim institucijama bio mu je onemogućen, mnogi su mu htjeli osporiti i Nobelovu nagradu, no to nije spriječilo činjenicu da on i ovo kapitalno djelo postanu dio glumačke povijesti.
NAGRADE
Nagrada Zlatna maska za najboljeg glumca, Art Trema festival, Ruma, 2019.
Specijalna nagrada žirija, Festival malih scena i monodrame, Sarajevo, 2019.
Nagrada publike, TIFBU festival, Bugojno, 2019.
Nagrada za najbolju mušku ulogu Mladen Crnobrnja Gumbek, Dani satire, Zagreb, 2020.
Nagrada za najbolju monodramu, Festival monodrame, Krapinske toplice, 2020.
Glavna nagrada, Be:femon – festival monodrame, Bečej, 2020.
Posebno priznanje, 13. Gumbekovi dani, Zagreb, 2020.
KRITIKE
“Kako je lijepo vidjeti glumca koji na sceni suvereno vlada svojim glasom, gestom i pokretom. Gledali smo majstore monodrame kao što su Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović ili Ljuba Tadić, u novije vrijeme to je Vilim Matula, ali mnogo ih više u samom vrhu i nema. U monodrami ‘Mistero Buffo’, prema tekstu Darija Foa i u režiji Lee Delong, gledali smo Dražena Šivaka kao takvog glumca bez mane, koji je na savršen način iskoristio sve svoje artističke alate. ‘Mistero Buffo’ istinska je umjetnost jednog glumca. (…) U toj su se predstavi susrele sudbine troje ljudi: jednog genijalnog i angažiranog pisca, jedne strpljive i promišljene redateljice i jednog suptilnog i posvećenog glumca. Netko je rekao: pamet, talent i sloboda osnova su svakog dobrog kazališta.”
Bojan Munjin, Novosti
“Šivak na sceni pršti od entuzijazma i inzistira na tome da je entuzijazam vrsta dara kojim se može preživjeti svako političko nasilje. (…) Sat vremena predstave prolazi u dahu, a užitak gledatelja nije samo u glumčevoj formalnoj vještini transformacije, nego i u načinu na koji slavljenički ton učas preobrće u njegovu radikalnu, kritičku suprotnost. (…) Za mene je Šivakova predstava nešto što ulazi u antologije domaćeg teatra već i po samom intenzitetu kojim ovaj glumac odbija logiku političkog licemjerja koja se toliko često vezuje za glumačku profesiju.”
Nataša Govedić, Novi list
„Dražen Šivak je majstor, posvećenik, glumac. U vatri i miru. Kaljen mnoštvom tehnika istovremeno, istinit, potresan, smiješan, ciničan, autociničan i prvenstveno hrabar (…) Kao potraga za smislom svakog pravog umjetnika…“
Žiri Festivala monodrame u Bečeju, u sastavu: Dušanka Glid, Tamara Krcunović i Marta Bereš, prilikom dodjele nagrade
INSERT
- „Radost igre za mene je pobuna. Pobuna protiv vlastite umišljenosti, važnosti. Izlazak iz tople gomile u kojoj se skrivamo, mišljenjima, stavovima, pozicijama. Radost bivanja ruši red koji kaže da smo glupi i naivni kad smo sretni, jer tek kad smo zabrinuti i ogorčeni mi pokazujemo svoju inteligenciju i snagu. Kad zahvalno uživamo u životu, mi smo površni, kaže taj red.
- Kada se počnemo smijati, naš se stari poredak na trenutak srušio. Mi smo poneseni novom perspektivom, potpuno drugačijom od one na koju smo navikli. U toj navali mi vidimo stvari drugačije i one dobivaju svježinu, poput buđenja iz sna. Zato se smijeh i želi kontrolirati, jer onaj tko kontrolira smijeh, kontrolira i ljude, držeći ih u snu.
- Najozbiljnije među nama zato treba držati na oku; onom oku koje se smije.
- Kada uživam u radosti igre, životne ili scenske, pristajem na prolaznost, ne opirem joj se. Pristajem da postoji samo ovaj trenutak sada između nas, uzimajući ga cijelog. I kao što su to radili glumci, klaunovi i ostali prije mene, tako i sada u toj igri prolaznog trenutka skrivamo ono što je neprolazno. To intimno iskustvo neprolaznog svatko nosi sam za sebe.
- U toj igri, buđenju, postajemo lucidni razotkrivajući svijet bez neke namjere, samom igrom. Naša novopronađena inteligencija više ne ovisi ni o čemu i ni o kome.
- Zato se i ja, odužujući se onima prije mene, a iz ljubavi prema toj iskri koju želim održati živom, bacam u ovu igru u kojoj umjesto straha, radost postaje svjetionikom.
- „Daj da svi prasnu u smijeh, i neka se u smijehu rasprši svaki strah!“
Dražen Šivak
