Autori, režija i izvedba:

Dramaturg: Patrik Gregurec

Producent: Dražen Šivak, Grupa

Kreativna suradnica: Maja Posavec

Kostimografkinja: Petra Bobić

Dizajn svjetla: Goran Šušljik

Majstor rasvjete: Martin Miščin

Izvršna producentica: Emina Horvat

Fotografije: Nina Đurđević

Vizuali: Ivan Stanišić

PR: Ivana Sansević

Kazališta Grupa u suradnji s Teatrom EXIT

Premijera: 19. veljače, 2026.

O PREDSTAVI

Dva glumca s velikim ali različitim iskustvima uzimaju Shakespeareove drame kao poligon za autorefleksiju i promišljanje svog mjesta – kako u svijetu, tako i na daskama. Jedan je vječni freelancer i autor, koji svjesno odbija ponude za stalne angažmane u ansamblima institucionalnih kazališta; a drugi je dramski prvak u ansamblu cijenjene kazališne institucije, obožava velike predstave i velike uloge. Jedan gubi vjeru u kazalište, u svijet oko sebe, drugi ga želi oraspoložiti, a obojica preispituju i ponovno definiraju svoj odnos prema glumi i kazalištu.
Dva različita glumca, a ista prema posvećenosti u glumi, oslanjaju se na Shakespeareove drame u kojima se gube, i pronalaze. To je sve moguće, krajnosti i sve između: i duboka autorefleksija, i meditacija, i eksplozija, i ljubav, na sceni, uz Shakespearea. Retorička preciznost i emocionalna snaga Shakespeareove rečenice za dva glumca otvara cijelu lepezu ulaza u pojedine scene koje zrcale njihove stavove, strahove i nedoumice. No, kako ste mogli pretpostaviti, dva glumca se razlikuju i po svom odnosu prema Shakespeareovim dramama.
Svijet na sceni pun je sukoba, i unutarnjih i vanjskih, pa tako je i svaki savjesni i posvećeni glumac pun dvojbi i sukoba. Svejedno, takav će glumac uvijek izaći na scenu i dati sve što ima. A pred vama su dva baš takva, i njihovi sukobi.

Autorski projekt Maje Posavec


Izvode: Tanja Smoje, Rok Juričić i Maja Posavec


Glazba: Maja Posavec


Dramaturgija: Nikolina Rafaj


Scenografija i video projekcije: Julia Stura


Kostimi: Ana Paulić


Oblikovatelj rasvjete i zvuka: Filip Pacak


Glazbeni suradnik: Mark Mrakovčić


Kreativni suradnik: Dražen Šivak


Producentica: Nina Križan


*Istraživački dio procesa predstave nastao je u rezidencijalnoj podršci Centra mladih Ribnjak i Hrvatskog centra ITI.

Na simboličan i poetičan način predstava preispituje utjecaj bajki na naš odgoj i kulturu. Koje verzije bajki poznajemo i jesmo li sigurni da je to jedina i prava verzija? Bajke prate naše odrastanje, cilj junaka ili junakinje iz bajki jest odrasti, no čini se kako je junakinjama u novijoj povijesti ove književne vrste ta mogućnost otežana zastrašivanjem te nametnutim idealima ljepote i dobrote.

Bogati, gdje je tvoje junaštvo?

Vodo, gdje je tvoja sreća?

Bajke su uvijek pomalo drugačije, pri svakom novom pripovijedanju. Pošto su se izvodile pred publikom, pripovjedač je često znao u bajke na licu mjesta utkati novine iz svakodnevice što je bajke na neki način postavilo u funkciju lakmus-papira vremena u kojem su nastale. Baš zato što je bajka nestalna, odnosno veoma živa forma, o čemu svjedoče i brojne suvremene reinterpretacije u porastu, težnja ovog projekta je u bajci tražiti odgovore na pitanja današnjih čitatelja, odnosno gledatelja-slušatelja.

U ovoj predstavi također se bavimo pitanjima: “Jesu li nas bajke koje su služile propagandi i održavanju ženskog straha uspavale? Tko je junakinja danas, zašto princ i gdje su Vještice kad nam trebaju? Što kad ni Crvenkapica ni Vuk ne mogu naći put? Je li Pepeljuga na kraju sretna? Možemo li uopće postaviti ta pitanja, a da ne upadnemo u stare zamke?

Redatelj: Zijah A. Sokolović

Dramaturginja: Selma Parisi

Igraju: Dražen Šivak, Zijah A. Sokolović

Produkcija: The/Arto-RIJEČI/PRAVE/PREDSTAVE, Srbija u pokretu 

O PREDSTAVI

Ovo je duhovito preispitivanje onog što podrazumijevamo, a u čemu živimo svaki dan: sistem demokracije. Dva glumca putuju kroz začetke ideje o suživotu s drugim ljudima, od potrebe za diktatorima do potrebe da ih svrgavamo, od ideje demokracije do njezine današnje realnosti. Julije Cezar, Antigona i drugi kao literarni primjeri, prividna nespretnost u njihovom prikazivanju, samo su izgovor o dijalogu s publikom o tome kako riješiti taj izazov – živjeti s drugima u zajednici. Glumci koriste sve da uspostave dijalog s publikom, prave se da rade predstavu, da pričaju o kazalištu, no ustvari prokazuju ljudsko neznanje o temi, ali i potrebu čovjeka za slobodom.

NAGRADE

XIV. TKT Fest 2016.: Nagrada publike za najbolju predstavu

Mladen Bičanić

„Predstava “DEMOKRACIJA” je duhovito, kabaretski-poučno, uvjerljivo, talentirano i
kreativno ispričana scenska priča o raznim oblicima uspjele – neuspjele demokracije. Glavna
ideja predstave je da demokracija nije jednom dani model vladavine – nego je to proces
usavršavanja društvenih i političkih odnosa. Umjetnički i glumački jezik ove predstave je
neodoljiv! To je dakle, predstava – model, kako prići publici u tumačenju značajnih pojmova
društvene, javne komunikacije i to s ciljem da se publika sama preispita i slobodno odluči – u
ovom slučaju o izborima, a u slijedećem slučaju o vlastitom životu i njegovom smislu i
dometima, npr. Veliki i značajan kazališni i društveni poduhvat, koji je tek počeo. Ali počeo
je krupnim kazališnim koracima. Osam kazališnih nagrada na regionalnim festivalima to dokazuju.“

Goran Cvetković, RADIO BEOGRAD

Redateljica: Lee Delong

Prevoditeljica: Tatjana Peruško

Igra: Dražen Šivak

Glazbenik: Igor Dorotić

Svjetlo: Vesna Kolarec

Dizajn: Klarxy

Producent: Grupa u koprodukciji s Triko Cirkus Teatar

Premijera: 2019.

O PREDSTAVI

Ovaj tekst nobelovca Daria Foa jedan je od najvećih glumačkih izazova. U furioznih sat vremena glumac harlekinsko-klaunovskim zavođenjem izaziva svoju vještinu prizivajući putujuće glumce Srednjeg vijeka. Njihove monologe Dario Fo je prikupio i obogatio, davši glumcu zadatak da žonglira kroz desetine likova dok jednoj ruci drži komediju, a u drugoj tragediju. Lucidno i beskompromisno secirajući odnos malog čovjeka i autoriteta, poigrava se biblijskim motivima iz kolektivnog imaginarija zapadne civilizacije, izvrćući poznate priče o svecima (misterije). Pretvarajući ih u smiješne misterije (mistero buffo), razotkriva licemjerstvo i našu potrebu da slijepo vjerujemo prebacujući odgovornost drugima. Vatikan je prikazanje tog djela na talijanskoj nacionalnoj televiziji nazvao najbogohulnijim činom u njenoj povijesti, a Dario Fo je to uzeo kao kompliment. Pristup kazališnim institucijama bio mu je onemogućen, mnogi su mu htjeli osporiti i Nobelovu nagradu, no to nije spriječilo činjenicu da on i ovo kapitalno djelo postanu dio glumačke povijesti.

NAGRADE

Nagrada Zlatna maska za najboljeg glumca, Art Trema festival, Ruma, 2019.

Specijalna nagrada žirija, Festival malih scena i monodrame, Sarajevo, 2019.

Nagrada publike, TIFBU festival, Bugojno, 2019.

Nagrada za najbolju mušku ulogu Mladen Crnobrnja Gumbek, Dani satire, Zagreb, 2020.

Nagrada za najbolju monodramu, Festival monodrame, Krapinske toplice, 2020.

Glavna nagrada, Be:femon – festival monodrame, Bečej, 2020.

Posebno priznanje, 13. Gumbekovi dani, Zagreb, 2020.

KRITIKE

“Kako je lijepo vidjeti glumca koji na sceni suvereno vlada svojim glasom, gestom i pokretom. Gledali smo majstore monodrame kao što su Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović ili Ljuba Tadić, u novije vrijeme to je Vilim Matula, ali mnogo ih više u samom vrhu i nema. U monodrami ‘Mistero Buffo’, prema tekstu Darija Foa i u režiji Lee Delong, gledali smo Dražena Šivaka kao takvog glumca bez mane, koji je na savršen način iskoristio sve svoje artističke alate. ‘Mistero Buffo’ istinska je umjetnost jednog glumca. (…) U toj su se predstavi susrele sudbine troje ljudi: jednog genijalnog i angažiranog pisca, jedne strpljive i promišljene redateljice i jednog suptilnog i posvećenog glumca. Netko je rekao: pamet, talent i sloboda osnova su svakog dobrog kazališta.”

Bojan Munjin, Novosti

“Šivak na sceni pršti od entuzijazma i inzistira na tome da je entuzijazam vrsta dara kojim se može preživjeti svako političko nasilje. (…) Sat vremena predstave prolazi u dahu, a užitak gledatelja nije samo u glumčevoj formalnoj vještini transformacije, nego i u načinu na koji slavljenički ton učas preobrće u njegovu radikalnu, kritičku suprotnost. (…) Za mene je Šivakova predstava nešto što ulazi u antologije domaćeg teatra već i po samom intenzitetu kojim ovaj glumac odbija logiku političkog licemjerja koja se toliko često vezuje za glumačku profesiju.”

Nataša Govedić, Novi list

„Dražen Šivak je majstor, posvećenik, glumac. U vatri i miru. Kaljen mnoštvom tehnika istovremeno, istinit, potresan, smiješan, ciničan, autociničan i prvenstveno hrabar (…) Kao potraga za smislom svakog pravog umjetnika…“

Žiri Festivala monodrame u Bečeju, u sastavu: Dušanka Glid, Tamara Krcunović i Marta Bereš, prilikom dodjele nagrade

INSERT

• „Radost igre za mene je pobuna. Pobuna protiv vlastite umišljenosti, važnosti. Izlazak iz tople gomile u kojoj se skrivamo, mišljenjima, stavovima, pozicijama. Radost bivanja ruši red koji kaže da smo glupi i naivni kad smo sretni, jer tek kad smo zabrinuti i ogorčeni mi pokazujemo svoju inteligenciju i snagu. Kad zahvalno uživamo u životu, mi smo površni, kaže taj red.
• Kada se počnemo smijati, naš se stari poredak na trenutak srušio. Mi smo poneseni novom perspektivom, potpuno drugačijom od one na koju smo navikli. U toj navali mi vidimo stvari drugačije i one dobivaju svježinu, poput buđenja iz sna. Zato se smijeh i želi kontrolirati, jer onaj tko kontrolira smijeh, kontrolira i ljude, držeći ih u snu.
• Najozbiljnije među nama zato treba držati na oku; onom oku koje se smije.
• Kada uživam u radosti igre, životne ili scenske, pristajem na prolaznost, ne opirem joj se. Pristajem da postoji samo ovaj trenutak sada između nas, uzimajući ga cijelog. I kao što su to radili glumci, klaunovi i ostali prije mene, tako i sada u toj igri prolaznog trenutka skrivamo ono što je neprolazno. To intimno iskustvo neprolaznog svatko nosi sam za sebe.
• U toj igri, buđenju, postajemo lucidni razotkrivajući svijet bez neke namjere, samom igrom. Naša novopronađena inteligencija više ne ovisi ni o čemu i ni o kome.
• Zato se i ja, odužujući se onima prije mene, a iz ljubavi prema toj iskri koju želim održati živom, bacam u ovu igru u kojoj umjesto straha, radost postaje svjetionikom.
• „Daj da svi prasnu u smijeh, i neka se u smijehu rasprši svaki strah!“

Dražen Šivak

Dramaturgija: Karla Leko i Patrik Gregurec

Kreativna suradnica: Maja Posavec

Producent: Dubrovačke Ljetne igre i Grupa

Premijera: 2023.

O PREDSTAVI

Predstava MASKE u izvedbenoj formi lecture performancea vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element. Glumac nošenjem maske možda skriva svoje fizičko, mesnato i kožnato lice, ali stavljanjem maske, te druge kože, zapravo se postiže otkrivanje. Otkrivanje koje se događa kod korištenja maske je dvojako: glumac otkriva život u drugim svojim vještinama koje nisu vezane uz ekspresije njegova lica; te spoznajno otkrivanje, otkrivanje sebe u dubokom duhovnom smislu. Duhovno otkrivanje pod okriljem maske bilo je poznato i vlastima, koje su stoljećima nastojale suzbiti masku raznim metodama, neke su očite i danas bez da ih ovdje spominjemo, a najzanimljivija je metoda – metoda aproprijacije u slučaju dvorske lude. Često su masku pokušavali dokinuti oni ni ne znaju da je nose. No iako je maska fizički simbol za određeni karakter i kao takvu moguće ju je spaliti, zabraniti i izgladnjeti, maska ipak živi i u dimu, i pleše preko crvene crte cenzure, i žica hranu praznog želuca. Maska traje unatoč i usprkos materijalnih uvjeta. Maska je ideja. Ideja koja se prenosila od prvog vrača, odnosno – prvog glumca, preko ritualnih karnevala pa do Arlecchina. Arlecchino je bio poznat na našoj obali kao Pomet, a onda su ga Talijani trbuhom za kruhom prenijeli preko Alpi i pojavio se u Njemačkoj kao Till Eulenspiegel; da bi ga na kopnu iz škrinje ideja izvadio Krleža. U slučaju kopnene Hrvatske ideja maske ostvaruje se kao Petrica Kerempuh, a u vašem slučaju ideja se maske ostvaruje kao živa osoba – Dražen Šivak. Nataložilo se puno priča od prvog glumca do Dražena, kroz kojeg progovaraju slojevi maske ljudske povijesti.

NAGRADE

• Marul za dramaturgiju predstave, 34. festivala hrvatske drame Marulićevi dani, 2024.

Nagrada publike za najbolju predstavu, 34. festivala hrvatske drame Marulićevi dani, 2024.

• Zlatna maska za glavnu mušku ulogu, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Zlatna maska za autorski projekt, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Najbolja muška uloga, “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Najbolja predstava “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Nagrada Luko Paljetak za najbolju mušku izvedbu, “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.
• Nagrada Zlatko Košta za najbolju predstavu u cjelini “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.
• GRAND PRIX 13. Be:femona Draženu Šivaku za monodramu “Maske”, Bečej, 2025.
• Nagrada publike XXIII TKT Festa „Maske“, Tuzla, 2025.

KRITIKE

„Jednostavno, zadivljujuća igra glumca, maskama, tijelom, pokretom, gestom. Nevjerojatna moć preobrazbe tijelom i gestom u masku o kojoj je riječ – kozu, kokoš,  mačku, starca, dvorsku ili neku drugu ludu… Izvrsna dikcija, pokret, sklad glasa i tijela, fizičke transformacije karakterne iskorištenosti maske, i posve osebujan osjećaj za vrijeme, drame, Grada i publike.„

Marina Zec-Miović, kazalište.hr

„Šivak je promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbi.

Ono što je u ovoj predstavi naročito osvježavajuće je lakoća i mirnoća mnogih Šivakovih preobrazbi, bez lišavanja duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.

I na kraju, klaunerija u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan.“

Petra Jelača, dubrovnik.net

“…Šivak kao glumac žeđa za kazalištem kao mjestom radikalne fascinacije, magije povjerenja u čovjekovo obraćanje čovjeku, kao i koliko je daleko od bilo kakvog cinizma. Tijelo…tom dugom tradicijom slušanja buntovničkih glasova postaje oslobođeno od komercijalnog, kao i od elitističkog aspekta glumačke igre. Ono je demokratsko, otvoreno, puno slojeva povijesno prokušanih glumačkih trikova. Šivak također vraća glumu i u maticu jake groteske i glumačke hiperbole, čime je ujedno i vitalizira. Svakako predstava koju možemo tumačiti i kao klasičnu lekciju o glumi pod maskom.” (…) Dražen Šivak kao performer oduvijek pripada tradiciji umjetničkih autsajdera, glumaca koji su više puta raskinuli sa sigurnim institucionalnim angažmanom i radije izabrali nezavisnost, tako da predstava govori i o trajnoj nepokornosti osobe koja nosi masku baš zato da bi izgovorila zabranjenu istinu, a ne sakrila se iza nekog konformističkog paravana. (…) No predstava je možda najviše od svega pažljivo komponirana posveta Šivakovom kolegi i prijatelju, glumcu Mladenu Vasaryju.”

Nataša Govedić, Novi list

Režija: Aleksandar Švabić i Dražen Šivak

Izvođači: Olga Pakalović, Marin Klišmanić i Dražen Šivak

Scenografija i kostimi: Mia Popovska i David Morhan

Glazba: Maro Market

Producent: Katarina Krešić

Produkcija: Grupa u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom ITD

Premijera: 2022.

O PREDSTAVI

Prošlo je dovoljno godina otkad su On i Ona zajedno da shvate da među njima nije kao prije. Što se događa kad se u životu tog para u krizi pojavi netko treći? Kada je On Tarzan, a Ona Jane, onda nam je jasno da ćemo u ovom komadu Roka Vilčnika imati crnohumornu situaciju. Samim smještanjem drame usred prirode i životinja, ona govori ne samo o sebičnosti u odnosu na drugo ljudsko biće, nego i o eksploatacijskom odnosu čovjeka prema životinjama i prirodi.

KRITIKE

„Hit-predstava koju svakako vrijedi pogledati. Kompleksni i duhoviti komentar na činjenicu da nekadašnji gospodar džungle pod udarom korporacijskih bagera više nema svoje zeleno utočište, a nema ni bezuvjetnu ljubav svoje družice Jane. (…) Scenski i glumački veoma je dobro postavljen i odigran i ljubavni trokut koji se uspostavlja između lika Hijene (Dražen Šivak), Jane (Olga Pakalović) i Tarzana (Marin Klišmanić). Šivak maestralno igra životinjskog mutanta. Na pozornici uspostavlja i glumačku kvalitetu negdje između »očaranog mužjaka« i srednjovjekovnog viteza potpuno u službi svoje dame, dakle kombinaciju koju je veoma teško odigrati, a koja ima veze s visokim stupnjem osobnog zanosa ili radikalnog entuzijazma. Utoliko je ovo glumački apsolutno Šivakova predstava, pri čemu mnoge humorne dionice izvedbe nastaju kao sudar pogrešnih čitanja »adekvatnog ponašanja« iz perspektive bilo ljudi, bilo životinja. Olga Pakalović odličan je izbor za žestoko svojeglavu i samosvojnu, akoprem i duboko usamljenu i neshvaćenu Jane, kao što je i Marin Klišmanić vrlo šarmantan kao nespretan i dezorijentirani Tarzan; zapravo više džentlmen starog kova nego »šumsko dijete«.

Nataša Govedić, Novi list

„Posrijedi je postmoderna, konceptualna gorka komedija, kojoj su najbolje karakteristike vještina dijaloga i pomaknuto kreiranje likova. (…) To je posve minimalistička predstava, u kojoj kao da se sve odvija postupno i neodvojivo od karaktera likova. U njoj je sve točno posloženo, ali i pogodno za gledateljska propitivanja. Ukratko, uspjeli minuciozni rad, ponajprije glumačkog zanata. Bilo bi dobro kada bi ovakve predstave činile standard trenutne kazališne produkcije.“

Leon Žganjec Brajša, Vijenac

Izvodi: Dražen Šivak

Dizajn: Iva Canki

Premijera: 2003.

O PREDSTAVI 

Predstava „Rođenje“ prva je predstava kazališta „Grupa“. Ona na zaigran način djeci govori o čudu i ljepoti dolaska na svijet. Nastala u sklopu THEARTO projekta u kojem umjetnici educiraju djecu putem kazališta. Predstava je nastala u suradnji s psiholozima i pedagozima, te kroz radost brze, vješte i zabavne igre pruža djeci mogućnost učenja kroz komunikaciju s glumcem. Na taj način stječu jednostavan, opušten i prirodan odnos prema životnoj temi kao što je vlastiti dolazak na svijet. Dražen Šivak igru stavlja na prvo mjesto i brzinom promjena, neposrednim odnosom s djecom, toplinom i humorom osvaja djecu i neprimjetno koristi umijeće glume kao sredstvo za komunikaciju. Iako primarno namijenjena osnovnoškolskom uzrastu, predstava je mnogo puta igrala i za odrasle. Igrala je čak 500 puta u Hrvatskoj i inozemstvu, bila gost raznih festivala.

NAGRADE

Nagrada hrvatskog glumišta za najboljeg glumca u predstavama za djecu i mlade 2003.

Izvođači i koautori: Marija Škaričić, Olga Pakalović, Marko Makovičić, Jerko Marčić i Dražen Šivak

Dramaturg: Olja Lozica

Suradnik za pokret: Ksenija Zec

Scena, projekcije, dizajn svjetla: Igor Pauška

Suradnik za video: Nives Sertić

Kostimi: Zdravka Ivandija

Dizajn zvuka i glazba: Damir Šimunović

Dizajn: Srđana Modrinić

Produkcija: Grupa u suradnji s Teatrom Exit

Premijera: 2007.

O PREDSTAVI

Naizmjeničnom izvedbom fragmenata iz života Christophera te autoreferencijalnih izvođačkih materijala, propitkuju se mehanizmi stvaranja iluzije narativnog razvoja, ali se istovremeno propitkuju i mehanizmi koji destabiliziraju jednostranu kritičku interpretaciju od strane gledatelja, utemeljenu na određenom gledateljskom iskustvu. Vremenskim razvojem predstave priča gubi svoja uporišta i urušava se proizvodnja značenja i s njom sama hijerarhija. Prezentacija priče generira u propitkivanje načina izvođačke prisutnosti na sceni, a s tim se dovodi u pitanje i samo određenje pozicije autorstva vlastite izvedbe.

Kritike

„…predstava u kojoj se fabulativno labavo prati linija dječaka čiji je pas odlutao i njegova od sredine neprepoznata tuga koja se pojačava do gotovo autističnog zatvaranja u sebe lebdi na rubu raspadanja pa se onda opet učvršćuje kao da samom kazališnom događanju nije važno da se oformi, nego da jednostavno postoji. Kao da je sam proces igre važniji od rezultata za koji se dobiva plaća. Kao da glumci, njih pet – Jerko Marčić, Olga Pakalović, Marija Škaričić, Marko Makovičić i Dražen Šivak – kažu: “Vidite nas kako igramo. Mi igramo kao da se igramo. (…) …glumački zanat je vještina koja najuzbudljivije zna upotrijebiti moć igre. Sve što je dobro i pametno ujedinjuje sva ova saznanja u sebi, a nas koji radimo u kazalištu pita: Kad si posljednji put igrao da si se igrao?“

Lada Martinac Kralj, časopis Kazalište

„Na sceni Teatra Exit pojavio se još jedan hit, predstava o kojoj će se pričati. «Sve što je dobro i pametno» redateljski je debi glumca Dražena Šivaka u produkciji  Šivakove «Grupe» i projekt koji nudi svježu estetiku, puno šarma, osjećaj zajedništva na projektu i (dječje) iskrenosti, svega onoga što teatru u Hrvata posljednjih godina značajno nedostaje. Sjetna u svom molskom raspoloženju produkcija nudi nevjerojatnu glumačku lakoću: tu kao da se i ne glumi, iza čega zapravo stoji težak rad kako bi se stvorio takav glumački osjećaj i (jako uspješno) prenio publici…Zaigrana i kazališno temeljito promišljena, istovremeno – slično životu – smiješna i tužna, predstava «Sve što je dobro i pametno» za hrvatsko je glumište značajan dobitak.“

Slobodna Dalmacija

„Kako nešto obično i gotovo svakodnevno, kao što je odrastanje i život djece, ispričati i prikazati publici zanimljivim? Kako to oneobičiti i pretočiti u medij teatra, a da to bude uzbudljivo i k tome dopre do gledatelja koji neće reći to sam već čuo i vidio, to je «nezanimljivo». (…) Sučeljene, pokradene i postvarene sudbine, priče i doživljaji u glumačkoj interpretativnoj nadgradnji, koja nije lišena ironičnog, parodijskog i karikaturalnog komentara, umnožili su apsurdnost odrastanja i života. Predočili, mnoštvo onog što teatar čini živim, zanimljivim i suvremenim. (…) Autor, redatelj i glumac Dražen Šivak, dramaturginja Olja Lozica te glumci Marija Škaričić, Olga Pakalović, Marko Makovičić i Jerko Maričić uspjeli su u predstavu upisati svoj individualni odnos prema problemima odrastanja. Sve su to minuciozno osmislili i nadahnuto odglumili.“

Vjesnik

Redatelj i autor: Dražen Šivak

Dramaturginja: Nikolina Bogdanović

Koreografkinja: Ana Kreitmeyer

Skladatelj: Damir Šimunović

Kreativna suradnica: Maja Posavec

Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović

Kostimografkinja: Petra Pavičić

Producentica: Katarina Krešić Grgić

Dizajner vizuala: Josip Gamberožić

Autor video najave: Dražen Krešić

Produkcija: Grupa u suradnji s Teatar &TD

Premijera: 2022.

O PREDSTAVI

Dvostruki aksl je, kao što i samo ime kaže, dvostruka predstava. Dvostruki aksl je zabavljački dvojac koji svaku večer sa svojim repertoarom izlazi pred publiku. Red glazbe, red smijeha, red trikova. I ponešto još između redaka. Uspjeh je zagarantiran, ne dopasti se nije opcija. No dvostruki aksl ujedno je i vježbanje naivnosti dvoje nimalo naivnih glumaca, Mladena Vasaryja i Dražena Šivaka, koji su pred publikom spremni otrpjeti neuspjeh, ući u klišej, promašiti poantu ili, drugim riječima, jednostavno ne uspjeti. Bit će to divna ili grozna večer, ovisi s koje se strane gleda.

Kritike

„Nizanje viceva, zabijanje tzv. glumačkih golova ogoljivanjem vještina i tehnika sugerira stalnu potrebu bivanja, ali i neizbježne prolaznosti na sceni… (…) Na sceni je vidljiva neumoljivost vremena, ali i nježnost dvojice generacijski dvostruko udaljenih glumaca. No iza te naoko umilne harlekinske geste ponovno je tvrda ironija, mah rukom da napokon odemo. Stalno iznuđivanje osmijeha na sceni na koji gledatelj može i ne mora pristati lukavo prikriva umjetnički ne baš bezazlena pitanja starenja i sazrijevanja, svojski trud da se nekad lošim forama zakopa ono bitno. Krhkost i vrijednost dizanja nakon svakog pada.“

Anđela Vidović, Vijenac

„Pravi mali komični biser. Dvojica komičara u dirljivim pokušajima da se komedija dogodi. Što treba pažljivo gledati, uz svijest da je riječ o parodiji, da je sve to što rade zapravo parodiranje onih koji bi to tako radili.“

Aleksandra Glovacki, nova.rs

„Poigravajući se naivnošću i tražeći od gledateljstva da aktivira i vlastitu, predstava nas dovodi u rudimentarnu, osnovnu situaciju izvedbe, dijelom nam prepuštajući odgovornost za vlastiti smijeh i užitak. Dvostruki aksl samosvjesna je auto-refleksivna predstava, građena u jednostavnoj izravnoj komunikaciji s publikom kojoj nudi prije svega iskorak iz vremena… Nije lako reflektirati o predstavi čije su konceptualne propozicije toliko jednostavne da ih je nemoguće razložiti, a ako pokušamo, dolazimo do temeljnih pitanja humora, izvedbenosti i glumačkog umijeća. I konačno moramo, a možda naprosto želimo, prihvatiti da u tim osovinama kazališta uvijek titra iskra neobjašnjive magije. (…) Predstava je sumanuto anakrona, dosljedno nema veze ni sa čime, skromnih je dosega i još skromnijih ambicija, zahvaljujući čemu funkcionira gotovo savršeno u skladu sa svojim namjerama. (…) Ono što zanimljivo izvire iz ove krajnje jednostavne premise pitanje je kako predstava, isključivo bazirana na namjeri zabave i humora, može proizvesti užitak i kad zabava i humor izostanu.“

Ana Fazekaš, časopis Kazalište

„Dvostruki aksl” porušio je sva očekivanja i dokazao da izvedbu nije potrebno natrpati raznoraznim elementima da bi bila zapažena… potvrđena je originalnost koju svi navode kao glavni kriterij dobre predstave. (…) Glumci ponovno moraju tražiti dječju lakoću i otvorenost. Šivak i Vasary u potpunosti su zadovoljili (te) kriterije i bili su ekstremno entuzijastični, luckasti i spontani. (…) Izvedba je bila beskrajno slatka i simpatična, opuštajuća. Scenom je vladala vitalnost, zrelost i samouvjerenost. Vasary i Šivak skladno su griješili. Možda je to bio cilj predstave – vratiti se elementarnom, nevinosti. (…) Oni oduševljavaju i razočaravaju, a ustvari zabavljaju. Iskreni, neuglancani humor. Čisto kazalište.“

Goran Terzić, ziher.hr