„Te predstave su se izdvojile svojom umjetničkom i produkcijskom kvalitetom, ali i spremnošću na kazališni rizik. Bilo da je riječ o inscenacijama dramskih tekstova suvremenih autorica i autora različitih generacija, dramatizacijama romana čiji prozni krajolici sadrže konkretni dramski potencijal ili autorskim projektima u kojima se tekstualni materijal generira u odnosu na središnju ideju ili temu, sve izabrane predstave kazalište prepoznaju kao mjesto društvene i umjetničke odgovornosti, ali i rizika, te konkretne razmjene koja gledatelje poziva na dijalog i sudjelovanje u promišljanju njihove kazališne i životne zbilje. Tematske preokupacije kreću se od vrlo intimnih, osobnih, pa i ljubavnih priča, preko kritičkog sagledavanja patrijarhata, patrijarhalnog mentaliteta i položaja žena u društvu do kriminalističkih sižea koji svoju temeljnu priču koriste kao put prema društvenoj kritici i kolektivnom preispitivanju. Ovogodišnji izbor postoji i kao svojevrsni dijalog institucionalne i nezavisne scene koje se međusobno isprepliću te na neki način i nadopunjuju. U njemu se susreću velike ansambl predstave, manji formati te duodramske i monodramske forme, predstave koje su poetski vrlo različite, no uvijek u dosluhu sa suvremenim kazališnim strujanjima, jednako usmjerene i prema istraživanju i kritičkom preispitivanju društva u kojem živimo, ali i prema istraživanju i preispitivanju kazališta kao forme koja svoju snagu crpi prije svega iz direktnog i otvorenog kontakta s publikom koju dosljedno tretira kao ravnopravnog sugovornika.“

Predstava „Maske“ je pozvana na festival studenata Akademije dramske umjetnosti, KRADU. Prije nekoliko godina, predstava Grupe „Mistero buffo“ je bila prva ne-studentska predstava koja je pozvana na taj festival, igrana je na sceni Akademije. Nakon izvedbe bio je održan inspirativan razgovor sa studentima, kao što će to biti i ovaj put nakon izvedbe na maloj sceni Gavelle.

Predstavi i razgovoru će prisustvovati studenti akademija iz Novog Sada, Beograda i Ljubljane.

  photo by Isabelle Poinloup

AoN: Možeš li nam nešto reći o porijeklu klauna?

Kako sam ja učila, stil kazališnog klauna temeljen na učenjima Jacques Lecoqa, dolazi od Harlekina. Arlecchino je njegov pra-pra-pra-pradjed, s tom razlikom, dakako, da je Arlecchino dio commedie dell’arte, a klaun to nije. Klaun je ti sam, dok je Arlecchino imao vrlo specifična pravila koja je trebalo slijediti da bi ga se moglo igrati. Kod klauna nema karakterne interpretacije, on je ti sam.

Kad govorimo o klaunu, nemoguće je zaobići cirkus, jer je to mjesto gdje je klaun našao svoj život. No opet, u odnosu na to, klaun kojeg mi radimo, kazališni klaun, nema nikakve veze s cirkuskim klaunom. Cirkuski klaunovi su obično mladi ljudi koji mogu izvoditi gegove i padati, jako našminkani, performeri. Ako postoji neki stariji klaun, obično je to onaj tip koji je pao s trapeza i, ne znam, ima ruku koju više ne može koristiti, tako da je postao klaun. Kroz svoju bol on postaje veliki klaun jer ustvari, kao u životu, učimo lekcije kroz bol. U mom iskustvu, najveći klaunovi s oni s najviše životnog iskustva. Radije bih u grupi imala gomilu starih propaliteta nego gomilu sretnih mladih ljudi. (smijeh).

AoN: Kako je izgledalo tvoje otkriće klauna, gdje i kada se dogodilo?

Pa, klaunovi su me oduvijek privlačili, a u njih ubrajam Charlie Chaplina, Buster Keatona, Lucille Ball u ranim epizodama “I love Lucy”, “The three stooges”, pogotovo Curly, Laurel i Hardy… Kao dijete, uvijek me ta vrsta rada privlačila i imitirala sam ga. Odmalena sam zabavljala obitelj, npr. glumeći muhu u autu dok smo se vozili u crkvu. Redovno sam izvodila razne pantomime, a kasnije sam studirala glumu. Na studiju je bilo i dvoje mojih dobrih prijatelja koji su bili jedni od najboljih žonglera svijeta u to vrijeme. Izvodili su i mimu i slične stvari i snažno me inspirirali svojim duetom pa sam počela raditi na vlastitim materijalima. Za vrijeme ragbi utakmica na fakultetu, išla sam na zabave na parkingu oko igrališta gdje bi ljudi sjedili pored otvorenih automobila, družili se i pili pića. Onda sam počela raditi kao ulični klaun. Kada sam došla u New York, da bih sebe kao mladu glumicu mogla uzdržavati, počela sam raditi kao klaun na rođendanima, bar mitzvah zabavama, u malim prodajnim centrima… To je bio klaun kojeg sam sama stvorila. Nisam imala pojma što radim. Stvarala sam ga kroz imitacije stvari koje su mi se sviđale. Srela sam jednog klauna s kojim sam počela raditi, imali smo puno osnovnih cirkuskih rutina koje i sami možete naći. One s vodom koja šprica iz raznih predmeta, telefoni koji ti se zabijaju u lice i sl.

 Jacques Lecoq

Shvatila sam da je moja potraga išla krivim putevima tek kada sam došla u Lecoq školu u Parizu. Ustvari, nisu to krivi putevi, pretpostavljam jednostavno moj put do određene točke. Kada sam u Lecoq školi počela učiti o klaunu, potpuno sam se zaljubila. Shvatila sam da će to zauvijek promijeniti način mog bavljenja glumom.

U to vrijeme, Jacques Lecoq provodio je puno vremena radeći na klaunu. Njegovi studenti su sve više tražili rad na klaunu i ono što je u početku bilo tek nekoliko dana rada postali su tjedni i tjedni intenzivnog istraživanja.

Lecoq bi govorio “Ne možete samo imati klaunske radionice”, trebate proći cijelu njegovu pedagogiju. Počevši od masque neutre (neutralne maske), larvalne maske, karakterne maske, maski commedie dell’arte, itd., u kombinaciji s učenjem improvizacije, kako koristiti svoje tijelo i naposljetku, dolazeći do te najmanje maske na svijetu, crvenog nosa.

Moram reći, danas znam da sam imala nevjerojatnih rezultata radeći samo klaunske radionice i ne želim time reći da sam dokazala da je bio u krivu, nego da sam sebi dokazala da postoje i drugi načini. U to vrijeme, bila sam prilično sigurna da ću biti klaun.

AoN: Kako si počela podučavati klauna?

Nisam htjela biti učitelj klauna, počela sam zbog rata u Sarajevu. Imala sam puno prijatelja i kolega u Bosni i željela sam pomoći. Uspjela sam ih kontaktirati za vrijeme opsade i rekli su mi da trebaju profesore. Mislila sam “Hej, rat…sigurno im treba smijeha: ‘ajmo raditi klauna!”. S vremenom, postala sam profesor scenskog pokreta na Akademiji u Sarajevu.

Ljudi su zavoljeli klauna i tražili ga sve više. Nikada mi nije bila namjera voditi klaunske radionice, to je uvijek samo dolazilo. Očito je taj posao sudbina, zadatak koji sam dobila, jer to uopće nije bilo ono za čime sam tragala.

AoN: U svakodnevnoj predodžbi, klaun je stavljen u određenu ladicu. Kako se to dogodilo?

To nas vraća na cirkuskog klauna. Cirkuski klaun je vrlo drečav i zastrašujuć, pogotovo maloj djeci. To je zato što je klaun bio pogrešno shvaćen. Čak i u svijetu crtanih filmova, klaun je netko tko dobije po glavi, opale ga nogom u stražnjicu, padne; na neki je način to smiješno. Dakle, to je nasilje postalo povezano s njim u smislu da on ništa ne osjeća. Mislim da je to zbog cirkusa. Čak ako pogledate većinu današnjeg svijeta cirkusa, nije humano to što čine sa svojim tijelima. Međutim, razlog zbog kojeg volim “Lecoq klauna” je taj što je samo ljudski. Za Jacques Lecoqa i mnoge druge klaunske majstore proizašle iz njegove škole, klaun je vodoravan i ljudski, bavi se samo ljudskim temama. Cijelo vrijeme to ponavljam: ‘ljubomora, ljubav, mržnja, potreba, želja, želja za jebanjem, za hranom…’. On je vrlo, vrlo ljudski, gotovo na životinjskoj razini. Također, klaun je ti. Način na koji radimo klauna je taj da morate naći svog klauna, morate ga otkriti.

AoN: Klaun nema prošlosti i nema budućnosti, različit je od uobičajenog glumačkog posla. Kod njega se uvijek radi o “sada”. Možeš li reći nešto na tu temu?

Jedan je od mojih glavnih zadataka, kada radim s ljudima na klaunu, biti vrlo budna i pažljivo promatrati glumce da budem sigurna da ne reagiraju na nešto prije nego se to dogodi, da odgovaraju na nešto što se dogodilo baš u tom trenutku. U vezi klauna, to je najvažnija stvar za naučiti: radi se o sadašnjosti. Ne radi se niti o prošlosti niti o budućnosti…klaunovi ne mogu reći “…kad sam bila mala djevojčica, a kada odrastem…”. To je dio drugog svijeta. Svijet klauna je ljudski, bez vremena, ustvari ne bez njega, već samo sa sadašnjim vremenom. Zato je tako važno za glumce naučiti tu tehniku, jer je glumački rad povezan sa sadašnjošću, a klaun ne može postojati izvan sadašnjosti. Zbog toga je on tako sjajno učilište za sve glumce. Klaun nas uči sadašnjosti.

To je teško za savladati, teško za podučavati i teško za definirati. Mislim da je to jedan od mojih najtežih zadataka, paziti da ljudi ostanu u trenutku.

Ono što vrijedi za dobru glumu, vrijedi i za dobar život. Govoreći o meditaciji i svjesnosti, tu se sve svodi na biti u trenutku. Biti prisutan i ovdje, ovdje i sada, odgovarajući samo na ono što jest, istinski odgovarati samo na ono što se događa u trenutku. Kada niste u trenutku, ili brinete o budućnosti ili žalite za prošlošću. U trenutku ne možete niti jedno niti drugo.

Ponekad kažem, kad budem stara i u penziji, možda ću davati seminare iz života. Ali morate imati crveni nos. (smijeh)

AoN: Klaun je pun želje svidjeti se, dobiti pažnju. Koja je veza djeteta u nama i klauna?

Naravno, postoji snažna veza. No, klaun nije dijete, on je poput djeteta. Da bi pronašli svog klauna i da bi vas uspješno tamo odvela, trebam vas dovesti u stanje koje je Lecoq nazvao “première clown” (prvotni klaun, op. prev.).

To je dijete koje je naučilo reagirati na one stvari tipa: “Ne jedi s laktovima na stolu, ne kopaj nos, izravnaj se, napravi zadaću, ne trči!”. Tada provociram to dijete da se prestane pridržavati tih pravila. Inače, trebam ga isprovocirati prilično jako, svi smo tako uštogljeni. Trebam ga gurnuti u ono mjesto gdje kaže: “Ako želim tuda ići, onda želim tuda ići!”.

Snažna je veza između djeteta i klauna u naivnosti djeteta. “Nebo pada!”, klaun gleda i pita “Gdje?”. Vrlo je naivan. Ako mu kažete: “Stoj tu, ne miči se!” i dođete nakon 5 sati, on se nije pomaknuo s mjesta. To je poput djeteta. Postoje mnoge veze, ali klaun nije dijete. Također, on nije lud ni bolestan – on je ti! (smijeh) Tek onoliko lud, koliko si ti lud.

 Charlie Chaplin

AoN: Zašto smijeh toliko pročišćuje i zašto je toliko podcijenjen u svijetu umjetnika danas?

Mislim da je smijeh svugdje podcijenjen, u svim svjetovima. Na primjer, ja sam imala rak. Kada sam to saznala, pročitala sam puno knjiga o ljudima koji su oboljeli od raka i slijedila neke savjete od čovjeka koji je sebe izliječio smijehom. Kupila sam sve snimke “Absolutely fabolous”, braće Marx, Charlie Chaplina i “I love Lucy”. Svaki sam ih dan gledala i smijala se i smijala. Prijatelj mi je nabavio mačića. Toliko sam se igrala s tim fantastičnim mačićem, umirala sam od smijeha. Znala sam da je to moj put prema zdravlju. Mislim da je smijeh ulaz u zdravlje. Poznajem snagu smijeha i to je najjači lijek na svijetu.

Ljudi misle da smijeh znači da niste ozbiljna osoba jer živimo u svijetu koji je toliko tehnički orijentiran i kompetitivan. Ako niste ozbiljni, vi ste nitko, nećete uspjeti. Steve Jobs nije postao šef Applea smijući se. Takvo je razmišljanje protiv kojeg se borimo. U banci se ne smiju vašim šalama, čak ni kad su dobre.

Smijeh je podcijenjen i veliki dio kazališta je postao intelektualan. Vrlo cijenjeni i talentirani kazalištarci čine taj vrlo mračan rad koji je odraz našeg društva, ali koji nam baš i ne pomaže da se s njime nosimo.

Dosta smo duboko otišli u toj tehnološkoj spirali. Osjećam da spirala ide prema dolje u ovom tehnološkom dobu, a kada udarimo u dno, trebat ćemo se vratiti nazad gore, energija će morati ići nazad gore. Nadam se da ću to doživjeti u ovom životu.

AoN: Čini mi se da je crveni nos maska koja više otkriva nego što skriva. Možeš li reći nešto o klaunu kao zrcalu sebe i zrcalu publike?

On jest maska koja više otkriva nego što skriva, zato i jest najmanja maska na svijetu. Prije je bila velika, skoro prekrivajući cijelo lice. Sada je mala i to je dobra stvar jer ona otkriva vašu nevinost.

Ako radite s njim kao s maskom, to je zrcalo za vas, jer možete osjetiti taj nevidljivi prostor između nosa i vašeg lica. Taj će vas nevidljivi prostor voditi poput zrcala. Nazvala bih ga “otkrivačem”, to je način otkrivanja sebe.

Mislim da se publika, kada vidi klauna u njegovom stanju neuspjeha, osjeća superiorno, ali u isto vrijeme se identificiraju s klaunom, jer su bili u istim situacijama. Zato se i mogu smijati. Kad ne bi bilo tako, plakali bi. Publika se mora osjećati superiornom u odnosu na klauna i mislim da nos u tome pomaže. Također, mislim da nos štiti glumca od osjećaja da se njemu smiju.

Ako ćete staviti nos, oklempaviti uši i pokazati žgoljave noge, znate da će vam se smijati, vi to tražite. Dakle, nos vas štiti od osjećaja poniženja ili od prepsihološkog pristupa poslu.

Znate, u cijele dvije godine Lecoqove škole sve što je tražio od nas bilo je da promatramo prirodu i ljude i stvorimo to ponovno, imitiramo, postanemo to. Za klauna je rekao “Uđite unutra, ne imitirajte ništa, iznesite van sebe same.”

Isto tako, počinjem razumijevati da…što je vaš klaun više individualan, što je određeniji, više može biti jedan s drugima. Drugim riječima, postajući sve više svoji, postajemo jedno s drugima. Vi ste individualnost koja je svaki čovjek. To je vrlo zanimljivo.

AoN: Što je s izazovima iskusnog i treniranog umjetnika u klaunskom procesu?

Klaunovi crvenog nosa su ravnopravni, oni su prijatelji. Što glumci imaju više iskustva, više energije trebam da ih učinim ravnopravnima u međusobnom odnosu, trebam biti lukavija. Trebam ih učiniti jednakima bez da to tako izgleda. To je vrlo težak zadatak, kada imate nekog tko je uspješan i potvrđen umjetnik. Ne možete ga učiniti jednakim poput nekoga tko je tek izašao s Akademije. Ali to morate učiniti, jer ako to ne učinite rad se neće dogoditi. Svi na početku moramo biti u istoj poziciji.

Glumci imaju naučene navike i vreću s trikovima….ponekad me nadmudre, pretvaraju se da su u klaunu, a uopće nisu. Stvarno dobrim glumcima to i uspije. Ali ne često.

AoN: Prisutnost…jedna od stvari koje udahnjuju život glumcu na sceni ili pred kamerom. Što je s klaunom i prisutnošću?

Prisutnost dolazi od publike, dolazi od energije publike. Ako ne radite s njihovom energijom, nemate prisutnosti. Bez publike nema prisutnosti, koristili tzv. “četvrti zid” ili igrajući direktno s njima. Na filmu, vjerujem da se uglavnom radi o tome voli li vas kamera ili ne voli.

Gluma je nešto što se može podučavati, ona se može naučiti. Prisutnost ili osjećaj za vrijeme ne možete naučiti. Mogu vam dati vještine kojima možete pokazati svoju prisutnost. Ne mogu druge učiti spontanosti, ali mogu u vama stvoriti sve uvjete koji vas čine otvorenima za spontanost. Ne mogu nekoga naučiti osjećaju za vrijeme, ali mogu raščistiti sve prepreke da bi ga, ako ga imate, mogli pokazati. Onda kažem “To je to, zapamti to”. Možete upamtiti taj osjećaj i iznova ga nalaziti dok ne sazrije i postane vaša druga priroda.

Možeš li primiti energiju drugog? Ako možeš, onda ćeš imati prisutnost. Vidim to kao osmozu, ona prolazi kroz njih prema vama i onda je vraćate nazad.

AoN: Jedna od izazovnih stvari ulazeći u klauna skidanje je vlastite, privatne maske. U klaunskom radu prepreke su istovremeno i ulazna vrata. Reci nam nešto o preprekama i nezgodama kao o mogućnostima?

Svatko voli za sebe misliti da je snažan i lijep, pametan i talentiran. Odlično je za nekog takvog doći na scenu i očekivati određenu reakciju na to jer je sigurno da je neće dobiti. Onda je zanimljivo vidjeti kako ne uspijeva. Kod klauna, sve je povezano s doživljavanjem neuspjeha. Tu se radi o neuspjehu i kako se svaki pojedinac nosi s tim neuspjehom. Prepreka neuspjeha najbolja je prepreka na svijetu. Ona nam sve govori o nama samima. Emotivno nas veže uz publiku, daje publici priliku da stavi vlastite neuspjehe u perspektivu i umanji ih.

To je zato što kada klaun ne uspije, za njega je to, naravno, pitanje života ili smrti i to je strašno, ali kada gledaoci vide taj neuspjeh, mogu ga racionalizirati.

Nije stvar u našim uspjesima, već u neuspjesima; stvarima koje nas guraju u neudobnost. Kržljave noge, klempave uši, trbušina…sve te stvari pomažu nam otkriti našeg klauna. Što se više osjećate posramljenima zbog klempavih ušiju, više vidimo vašeg klauna.

Prepreke i nezgode su najbrži put da nađete svog klauna.

AoN: Odrasla si u američkoj kulturi, studirala i živiš u Francuskoj, radila na Balkanu i u arapskom svijetu…koje su kulturne razlike u radu na klaunu, a što je univerzalno u tom jeziku?

Svaka kultura ima svoj smisao za humor. Živim u Francuskoj već 30 godina, razumijem francuski humor, ali me ne nasmijava poput američkog. To vrijedi za svaku kulturu. Kada pogledam ruski crtić, želim plakati, a oni se valjaju od smijeha. Humor je stvar kulture.

No, klaun je univerzalan. Klaun je apsolutno univerzalan, on funkcionira u Francuskoj, Americi, Japanu, Kazahstanu, Africi. Univerzalan je jer je ljudski. Univerzalan je jer nema potrebu za govorom. Univerzalan je jer se ljudsko stanje tiče svakog. To je jedini stil koji pokriva sve kulture i zato ga volim.

Buster Keaton

AoN: Radila si s mnogim glumcima, a mnogi od njih nisu imali nikakvog interesa niti namjere da nastupaju kao klauni. Zašto glumci toliko vole taj rad i vraćaju mu se?

To je jednostavno. Zato što je to jedina prilika ikad da rade na sebi na osoban način. U trenutku kada dodirnu taj osjećaj i prepoznaju ga, shvate da su se godinama previše trudili. Shvate da je sve to toliko jednostavnije, da njihov glumački posao može biti puno jednostavniji, puno čišći. Njihov pogled na stvari zauvijek je promijenjen, kao i način na koji gledaju na scenu. Potpuno se mijenja način na koji gledaju vlastiti rad. Zato se stalno vraćaju, čak i ako nemaju želje da igraju klauna. Nemaju želju za nošenjem nosa, ustvari, mnogi ga čak i mrze, iako znaju da im je potreban da bi došli u to stanje. Mnogi glumci dolaze na klaunske radionice jer im to pomaže u njihovom glumačkom poslu. I njihovim životima.

AoN: Radila si i s mnogim glumcima ovih prostora…Nina Violić, Mirjana Karanović, Leon Lučev, Ermin Bravo, Branka Petrić, Zrinka Cvitešić, Vili Matula, i drugi.

Imala sam čast raditi s mnogima, s velikim glumcima Balkana, koja je meni najdraža smjesa, ustvari. Volim mješavinu kultura: npr. u Hrvatskoj, slavenske i mediteranske – to čini posebnu mješavinu osobnosti, a ona uistinu izlazi kroz rad. Ili pak bosanski umjetnici sa svojim nevjerojatnim crnim humorom, bogatstvo srpske kulture…sve to jako volim. Volim jezik i glazbu i posvećenost koju sam susrela u ovom dijelu svijeta. Mora da sam u nekom prijašnjem životu već bila ovdje.

AoN: Više puta ste radili sa sjajnom filmskom redateljicom iz Bosne Jasmilom Žbanić. Zanimljivo je da, izvan uskog profesionalnog kruga, nije toliko poznato da prije snimanja njenih filmova, često snažnih i intenzivnih tema poput rata npr., s njenim glumcima radite – klaunsku radionicu.

Jasmila snažno vjeruje u klauna, ne samo kao u put stvaranja dinamične grupe od pojedinaca, nego i u način koji brusi glumačke vještine i podiže svijest. Ona je netko tko zna kako tražiti istinu i zna koliko je klaun važan, ima povjerenja u taj rad. Mislim da vjeruje u to da ako netko može raditi klauna, može raditi sve.

Također, nije posve istina da je klaun povezan samo s crvenim nosom. Jednom kada skinete nos, imate cijeli niz vještina koje prije niste imali. To mijenja cijeli vaš glumački rad, čak i ako ste tragičarka. Drugačije ćete pristupati Shakespeareu ako ste radili klauna.

Koncentracija energije koja se traži od vašeg tijela i usmjerenost potrebna za rad s bilo kojom maskom, daje vam ogromnu moć kao glumcu. Rad s maskom je ključan za glumu. Udaljili smo se od njega, ali taj rad je neophodan za glumu jer trebate imati toliko snage da biste podržali masku. Mnogi glumci glume od vrata naviše i to jednostavno ne funkcionira. Njihov rad ostaje tek mentalna vježba, a što je najtužnije, za publiku također.

Klaun nije lako ušao u teatar. Ipak, svi stilovi koji se sada pojavljuju i stapaju, to je zahvaljujući klaunu. Vjerujem da se klaun pojavio, odradio posao i na neki način sve zakuhao. To je dobra stvar jer je on istinita energija, a ljudi zaslužuju istinu. Oni zaslužuju smijeh i zaslužuju istinu.

  Braća Fratellini, poznati klaunski trio s početka 20. st.  Grock (1880 – 1959), slavni klaun

AoN: Možeš li pričati o utjecaju koji su klaunovi izvršili na film i televiziju?

Nisam imala priliku vidjeti velike klaunske parove i tria 30-ih, 40-ih i 50-ih, Fratellinije, Cairolije, Grocka…sve te ljude o kojima je Lecoq govorio. Nije nas bilo tada da ih vidimo, ali zato imamo Chaplina i Keatona.

Mnoge su stvari izašle iz klauna, “The three stooges”, Laurel i Hardy, Red Skelton, Lucille Ball (učila je s Buster Keatonom i Red Skeltonom). Lucille Ball označava početak situacijske komedije. To je zauvijek promijenilo stvari u Americi.

Mogla bih ići od zemlje do zemlje izdvajajući primjere. Klaun je definitivno promijenio stvari. Svi znaju na svom jeziku reći “A sada, večeras, posebno za vas…!”, a to je došlo iz cirkusa.

Klaun je doživio veliku obnovu u današnjem vremenu. Uzdiže se kada nam je potreban i mislim da nam je danas potreban. Treba nam istine i treba nam smijeha. Zato klauni i dolaze ovdje na Zemlju, kada nam ona/on treba. Jer, što bismo bez njega?

AoN: Kreativnost i kriza…čini se da su povezani. Koji je tvoj pogled na to, kako utječe na tvoj rad?

Bacam klaune u opasnost i tada se događaju čuda. Kada je glumac u opasnosti, izlaze stvari iz njega…niti ne zna što priča. Vidjela sam ljude kako fasciniraju sami sebe, a i mene.

Ima nekoliko razloga zbog kojeg radim javne prezentacije na kraju radionice. Prvo, glumci/klaunovi moraju ponovno igrati scene koje su pronašli u improvizaciji i izvesti ih bez ponavljanja istog iskustva, ali ponavljajući iste događaje. Klaun treba činiti iste stvari, ali drugačije, ili točnije, u istom stanju otkrića. To je jedno od najvećih iskustava učenja. Svi, bez greške, pokušavaju ponoviti ono što su učinili prije jer je funkcioniralo. Zen um, um početnika. Svaki puta kada dođeš na scenu, nikada prije nisi vidio publiku prije tog trenutka; nikada nisi vidio scenu prije toga. To je otkriće.

Doći na to mjesto najteža je stvar, ali to je cilj. Kriza u tome pomaže. Pomaže stavljanje sebe u rubnu situaciju, jer traži od vas da otvorite mozak i biće i koristite dijelove koje inače ne koristite.

AoN: Za kraj…što dobivaš podučavajući klauna?

Obožavam kada ljudi “skopčaju”. Volim ih vidjeti kada nasmiju publiku, volim kad im se publika smije. To je i moje osobno istraživanje također, jer kad radim na drugima, otkrivam sebe. Ponovno potvrđujem stvari i otkrivam ih iznova, u konačnici, mislim da sebe činim boljom glumicom.

Osjetim da sam malo pomogla nekom glumcu na njegovom putu i to me usrećuje.

AoN: Vjerojatno se i puno smiješ….

Da, puno se smijem….to je jako dobro! (Smijeh)

Ima li bolje osobe za razgovor o ranjivosti od klauna? David Shiner svakako spada u one najbolje među njima. S onima koji nisu toliko upoznati s umjetnošću klauna, biti će možda iznenađujuće otkriti da cilj klauna nije da nas (samo) nasmije, već da osjećamo i razmislimo o vlastitom životu. Veliki klaunovi koriste svoje vještine da nas povežu s univerzalnim ljudskim kvalitetama i čini se da što klaun ima više životnog iskustva i razumijevanja, to je bogatije njegovo klaunsko iskustvo za publiku. Stoga se čini primjerenim čuti što David Shiner ima za reći o ranjivosti.

Nakon svog solo rada, nastupanja i režiranja u Cirque du Soleilu, imajući veliki uspjeh u predstavama stvorenim i izvođenim s Bill Irwinom, njegovo se razumijevanje rada produbljuje, kako „sve dublje i dublje zahvaća vjedrom“ da bi zaronio u misterij. A za njega, ranjivost je jedna od najvažnijih kvaliteta koju jedan umjetnik može imati.

SHINER: U kreativnom životu umjetnika, ranjivost je sve. Ona je početak i kraj svega. Posebno za glumca – komunikacija i povezivanje su sve. Bez ranjivosti, dubina komunikacije i povezanosti ostaje površna, ne ide onoliko duboko koliko bi mogla ići. Ranjivost je kvaliteta otvorenosti, sposobnost da si dopustimo ne samo stvari zbog kojih se osjećamo dobro i koje nas čine sretnima, nego i one zbog koji se osjećamo povrijeđeni.

AoN: Kao umjetnici, počinjemo s treningom određenih vještina. U tom treningu i našem fokusu savladavanja vještine, možemo se nesvjesno odmaknuti od te dubine, tako da upotrijebljena vještina ima tek površan učinak, bez nekog posebnog značenja.

“Ranjivost uvijek prevagne pred tehnikom. Snažna prisutnost na sceni je neposredna posljedica duboke ranjivosti.”

SHINER: Ranjivost je motor iz svih tehnika koje smo naučili. Ona je njihov pogon i esencijalna kvaliteta. Kroz razumijevanje i iskustvo u radu s glumcima mogu reći koji su glumci više u kontaktu s ranjivošću. Neki se oslanjaju na tehniku i možda imaju dobar stil kretanja ili je njihova tehnika snažna i efektna, no bez ranjivosti izvedba ne ostavlja utisak. Ranjivost uvijek prevagne pred tehnikom. Snažna prisutnost na sceni je neposredna posljedica duboke ranjivosti. Ako imate ranjivost, možete biti zanimljivi samo hodajući po sceni.

Ne moramo iznijeti svu našu bol, to nije mudro, no nešto od nje…to je ljepota klaunskog rada. Klaun radi istodobno u oba svijeta, i s velikom radošću i s velikom tugom, to je ono što to čini zanimljivim i neodoljivim za iskusiti, ako je dobro napravljeno.

AoN: Čini se da je bitno doziranje – „previše škodi, a premalo ne djeluje“? Da li nas naša ranjivost ne podržava kreativno i nije prijateljska kad postaje preosjetljivost, čineći nas nepokretnima?

SHINER: Ona postaje negativna jer je nešto što želimo kontrolirati. Želimo iskusiti dublji smisao o tome tko smo kao umjetnici, jer nam to daje mogućnost da budemo istinski moćni u izazovnijim ulogama. To je delikatna ravnoteža. Nikad nisam nikoga ohrabrivao da izađe cijeli i odjednom, jer se to ne može. Snažnije je ići postupno, manjim koracima.

Kako starim shvaćam da se trebam više povezati sa sobom, ne gubeći se u tom egocentričnom mjestu u kojem se sve vrti oko mene, kroz prizmu ‘što mogu dobiti od drugih?’. Sad je obrnuto, ‘što mogu bezuvjetno dati?’. Jer najveća je radost davanje, uvijek nešto dobiješ natrag, čak i kad to ne očekuješ, budući si iskusio radost davanja.

To je ono što radimo kao umjetnici, dajemo publici, sebe dajemo. Nudimo im dijelove sebe. Ako postoji dovoljno duboka ranjivost, onda to postaje kolektivno. Povezujemo se istinski, svi su na istoj valnoj duljini. Nije važno jesu li toga svjesni ili nisu. To je prava povezanost, stvarna veza umjetnika i publike.

Što se ranjivosti tiče, za mene je to glavni cilj, da se duboko povežem s publikom.

courtesy of David Shiner

AoN: Znači, ne radi se samo o ranjivosti umjetnika naspram sebe, već i prema drugima, poput empatije?

SHINER: Točno, to je empatija, suosjećanje, nježnost, sve one predivne kvalitete koje imamo. Te kvalitete, ta razina suosjećanja, empatije, brižnosti i ljubavi, mogu biti vrlo moćne jer su beskonačne, bezgranične.

Nisam istinski naučio voljeti svoju ženu dok nisam bio spreman suočiti se sa svime što je stajalo na putu jedne duboko osobne ljubavne veze; svojim strahovima, svojim bijesom, svojom egocentričnošću, svojim narcizmom i svim tim stvarima.

Za mene, put prema ranjivosti je predaja. Predajući dijelove sebe, dopuštajući da se moji zidovi sruše, otvarajući se i suočavajući se s mojim strahom od toga što bi se moglo desiti, prihvaćanje trenutka.

AoN: Izgleda da integritet poznavanja sebe ide ruku pod ruku s onom zdravom ranjivošću koja može biti ulaz empatiji, suosjećanju i nježnosti o kojoj ste govorili, tako da ne ona ne postane previše.

SHINER: Naš silan strah, ona vrsta straha u kojoj ne znamo čega se bojimo – to je izbijanje našeg nesvjesnog. Najmoćnije emocije koje mi ljudi imamo su empatija, suosjećanje, nježnost, radost, duboka brižnost za druge. Briga za našu vlastitu patnju i briga za patnju koju vidimo u drugima, također.

Kod klauna, sve se vrti oko patnje, to je sve što on čini; izgubljena duša koja čini najbolje što zna i umije. Zato publika toliko i voli tog lika, jer svi smo mi u istom vlaku smrti. Imamo dobrih dana i imamo stvarno sjebanih dana, koji mogu trajati mjesecima. Svi imamo to iskustvo, to je kolektivno iskustvo življenja.

S tom vrstom svijesti postoji automatska empatija, svjesnost i suosjećanje za tvoju publiku jer smo svi u istom čamcu koji prolazi kroz istu oluju. Tako da nitko nije uistinu odvojen, iluzija je to da smo odvojeni. Svatko od nas čini različite stvari što se tiče posla ili obitelji, ali u velikoj slici svi smo u istom čamcu i u tome je ljepota.

Ako se dogodi da umjetnik to razumije, predstava može primiti i prenijeti publici toliko dubine da publika izlazi govoreći: „Kvragu, to je bilo moćno!“. Nije važno jesu li svjesni ili ne što se uistinu zbivalo, zato jer se možete povezati s njihovim nesvjesnim, u njihovu dušu i srce, a bez da su toga uopće svjesni. To su onda izvedbe koje ne mogu zaboraviti. Zato jer im ustvari pokazujete aspekt njih samih. Jedni drugima postajemo zrcalo, odjednom smo na istoj ravni. Tada istinski komuniciramo, istinski se povezujemo. Nije bitno je li komad bez riječi i dijaloga ili pripovijedamo priču. Radi se o humanosti lika i o tome kako ga igrate. Ista je ranjivost bez obzira je li on zao, tužan ili divan lik.

“Kod klauna, sve se vrti oko patnje, to je sve što on čini; izgubljena duša koja čini najbolje što zna i umije. Zato publika toliko i voli tog lika, jer svi smo mi u istom vlaku smrti.”

AoN: Navika i instinkt da se zaštitimo od ranjivosti je uporna, kako onda možemo vježbati treniranje različitog refleksa?

SHINER: Na jednoj je razini vrlo zdravo zaštititi se. To je važno, inače bi sve pojurilo unutra i ujutro ne bi mogli ustati iz kreveta. To je postupan proces u kojem idemo korak po korak. Npr. vodeći dnevnik onog što mi um govori blokirajući me. Kakav je bio moj današnji dan? Jesam li bio prisutan, lak za suradnju, otvoren? Što me danas smetalo? Da li me je netko pogledao i naljutio?

Pogledati u sebe je uvijek pitanje samo-promatranja. Gdje sam, kako se osjećam? Budući smo većinu vremena u određenom poricanju svega, jer sve što želimo je ugoda. Svi želimo ugodu, želimo da sve bude jednostavno i lako, da se prošećemo kroz to. Ali tako stvari ne funkcioniraju.

Ja prakticiram meditaciju. Meditacija vas istinski uspori i postanete svjesni, puno više nego što inače jeste. Ponekad se trebam smiriti, kad je meditacija istinski duboka, jer je tako nepomično, tako tiho. Um na to nije navikao, uvijek želi biti uposlen i okupiran, jureći okolo.

U mom iskustvu, radi se o razbijanju čitavih koncepata o tome tko sam ja. Naime, ja nisam onaj otprije 30 godina. Prije 30 godina ja sam bio moj otac, njegova pljunuta slika. Dok jednog dana nisam shvatio da ga moram ubiti, uništiti u sebi, da bih se mogao pronaći.

Svatko ima različit put. Ali na kraju dana, mislim da svi idemo prema istom cilju a to je svjesnost o sebi samima. Na kraju dana sve što jest, jest svjesnost o sebi. Koliko sam svjestan ne samo moje radosti, nego i moje depresije, bijesa, narcizma, sebičnosti, egocentričnih navika? Koliko sam svjestan stvari o sebi koje mi se ne sviđaju, ili stvari koje mi sviđaju? Koja je moje odredište? Želim ići prema njemu i radit ću na tome.

Kad sam počinjao, bio sam u dubokoj, tamnoj crnoj rupi iz koje sam trebao ispuzati van. To mi je dalo puno dodatne snage koju sada imam, zajedno sa saznanjem o tome koliko smo krhki, te koliko podrške, ljubavi i nježnosti trebamo u ophođenju jedni s drugima, te koliko duboko idu naše emocije.

AoN: izgleda da je dobra strana kriza ta da je ono za što ste mislili da je stvarno, čvrsto i bespogovorno odjednom postalo veliki upitnik. Sve što smo naučili, u krizi postaje super relativno.

SHINER: Svjesnost o sebi je bolno i zastrašujuće putovanje, ali na kraju tunela je veliko svjetlo. Predajemo stare, ukorijenjene koncepte koji za nas više nemaju smisla, ne funkcioniraju. Tako pomalo rekonstruiramo novog sebe koji ima puno jači temelj; više dubine, više snage, više prisutnosti, sve istinski sjajne stvari.

Mi umjetnici trebamo osjećati da izražavamo ono najbolje od sebe, onda je to veličanstven posao.

courtesy of David Shiner

Dramaturgija: Karla Leko i Patrik Gregurec

Kreativna suradnica: Maja Posavec

Producent: Dubrovačke Ljetne igre i Grupa

Premijera: 2023.

O PREDSTAVI

Predstava MASKE u izvedbenoj formi lecture performancea vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element. Glumac nošenjem maske možda skriva svoje fizičko, mesnato i kožnato lice, ali stavljanjem maske, te druge kože, zapravo se postiže otkrivanje. Otkrivanje koje se događa kod korištenja maske je dvojako: glumac otkriva život u drugim svojim vještinama koje nisu vezane uz ekspresije njegova lica; te spoznajno otkrivanje, otkrivanje sebe u dubokom duhovnom smislu. Duhovno otkrivanje pod okriljem maske bilo je poznato i vlastima, koje su stoljećima nastojale suzbiti masku raznim metodama, neke su očite i danas bez da ih ovdje spominjemo, a najzanimljivija je metoda – metoda aproprijacije u slučaju dvorske lude. Često su masku pokušavali dokinuti oni ni ne znaju da je nose. No iako je maska fizički simbol za određeni karakter i kao takvu moguće ju je spaliti, zabraniti i izgladnjeti, maska ipak živi i u dimu, i pleše preko crvene crte cenzure, i žica hranu praznog želuca. Maska traje unatoč i usprkos materijalnih uvjeta. Maska je ideja. Ideja koja se prenosila od prvog vrača, odnosno – prvog glumca, preko ritualnih karnevala pa do Arlecchina. Arlecchino je bio poznat na našoj obali kao Pomet, a onda su ga Talijani trbuhom za kruhom prenijeli preko Alpi i pojavio se u Njemačkoj kao Till Eulenspiegel; da bi ga na kopnu iz škrinje ideja izvadio Krleža. U slučaju kopnene Hrvatske ideja maske ostvaruje se kao Petrica Kerempuh, a u vašem slučaju ideja se maske ostvaruje kao živa osoba – Dražen Šivak. Nataložilo se puno priča od prvog glumca do Dražena, kroz kojeg progovaraju slojevi maske ljudske povijesti.

NAGRADE

• Marul za dramaturgiju predstave, 34. festivala hrvatske drame Marulićevi dani, 2024.

Nagrada publike za najbolju predstavu, 34. festivala hrvatske drame Marulićevi dani, 2024.

• Zlatna maska za glavnu mušku ulogu, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Zlatna maska za autorski projekt, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Najbolja muška uloga, “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Najbolja predstava “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
• Nagrada Luko Paljetak za najbolju mušku izvedbu, “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.
• Nagrada Zlatko Košta za najbolju predstavu u cjelini “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.
• GRAND PRIX 13. Be:femona Draženu Šivaku za monodramu “Maske”, Bečej, 2025.
• Nagrada publike XXIII TKT Festa „Maske“, Tuzla, 2025.

KRITIKE

„Jednostavno, zadivljujuća igra glumca, maskama, tijelom, pokretom, gestom. Nevjerojatna moć preobrazbe tijelom i gestom u masku o kojoj je riječ – kozu, kokoš,  mačku, starca, dvorsku ili neku drugu ludu… Izvrsna dikcija, pokret, sklad glasa i tijela, fizičke transformacije karakterne iskorištenosti maske, i posve osebujan osjećaj za vrijeme, drame, Grada i publike.„

Marina Zec-Miović, kazalište.hr

„Šivak je promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbi.

Ono što je u ovoj predstavi naročito osvježavajuće je lakoća i mirnoća mnogih Šivakovih preobrazbi, bez lišavanja duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.

I na kraju, klaunerija u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan.“

Petra Jelača, dubrovnik.net

“…Šivak kao glumac žeđa za kazalištem kao mjestom radikalne fascinacije, magije povjerenja u čovjekovo obraćanje čovjeku, kao i koliko je daleko od bilo kakvog cinizma. Tijelo…tom dugom tradicijom slušanja buntovničkih glasova postaje oslobođeno od komercijalnog, kao i od elitističkog aspekta glumačke igre. Ono je demokratsko, otvoreno, puno slojeva povijesno prokušanih glumačkih trikova. Šivak također vraća glumu i u maticu jake groteske i glumačke hiperbole, čime je ujedno i vitalizira. Svakako predstava koju možemo tumačiti i kao klasičnu lekciju o glumi pod maskom.” (…) Dražen Šivak kao performer oduvijek pripada tradiciji umjetničkih autsajdera, glumaca koji su više puta raskinuli sa sigurnim institucionalnim angažmanom i radije izabrali nezavisnost, tako da predstava govori i o trajnoj nepokornosti osobe koja nosi masku baš zato da bi izgovorila zabranjenu istinu, a ne sakrila se iza nekog konformističkog paravana. (…) No predstava je možda najviše od svega pažljivo komponirana posveta Šivakovom kolegi i prijatelju, glumcu Mladenu Vasaryju.”

Nataša Govedić, Novi list

Režija: Aleksandar Švabić i Dražen Šivak

Izvođači: Olga Pakalović, Marin Klišmanić i Dražen Šivak

Scenografija i kostimi: Mia Popovska i David Morhan

Glazba: Maro Market

Producent: Katarina Krešić

Produkcija: Grupa u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom ITD

Premijera: 2022.

O PREDSTAVI

Prošlo je dovoljno godina otkad su On i Ona zajedno da shvate da među njima nije kao prije. Što se događa kad se u životu tog para u krizi pojavi netko treći? Kada je On Tarzan, a Ona Jane, onda nam je jasno da ćemo u ovom komadu Roka Vilčnika imati crnohumornu situaciju. Samim smještanjem drame usred prirode i životinja, ona govori ne samo o sebičnosti u odnosu na drugo ljudsko biće, nego i o eksploatacijskom odnosu čovjeka prema životinjama i prirodi.

KRITIKE

„Hit-predstava koju svakako vrijedi pogledati. Kompleksni i duhoviti komentar na činjenicu da nekadašnji gospodar džungle pod udarom korporacijskih bagera više nema svoje zeleno utočište, a nema ni bezuvjetnu ljubav svoje družice Jane. (…) Scenski i glumački veoma je dobro postavljen i odigran i ljubavni trokut koji se uspostavlja između lika Hijene (Dražen Šivak), Jane (Olga Pakalović) i Tarzana (Marin Klišmanić). Šivak maestralno igra životinjskog mutanta. Na pozornici uspostavlja i glumačku kvalitetu negdje između »očaranog mužjaka« i srednjovjekovnog viteza potpuno u službi svoje dame, dakle kombinaciju koju je veoma teško odigrati, a koja ima veze s visokim stupnjem osobnog zanosa ili radikalnog entuzijazma. Utoliko je ovo glumački apsolutno Šivakova predstava, pri čemu mnoge humorne dionice izvedbe nastaju kao sudar pogrešnih čitanja »adekvatnog ponašanja« iz perspektive bilo ljudi, bilo životinja. Olga Pakalović odličan je izbor za žestoko svojeglavu i samosvojnu, akoprem i duboko usamljenu i neshvaćenu Jane, kao što je i Marin Klišmanić vrlo šarmantan kao nespretan i dezorijentirani Tarzan; zapravo više džentlmen starog kova nego »šumsko dijete«.

Nataša Govedić, Novi list

„Posrijedi je postmoderna, konceptualna gorka komedija, kojoj su najbolje karakteristike vještina dijaloga i pomaknuto kreiranje likova. (…) To je posve minimalistička predstava, u kojoj kao da se sve odvija postupno i neodvojivo od karaktera likova. U njoj je sve točno posloženo, ali i pogodno za gledateljska propitivanja. Ukratko, uspjeli minuciozni rad, ponajprije glumačkog zanata. Bilo bi dobro kada bi ovakve predstave činile standard trenutne kazališne produkcije.“

Leon Žganjec Brajša, Vijenac

Redatelj i autor: Dražen Šivak

Dramaturginja: Nikolina Bogdanović

Koreografkinja: Ana Kreitmeyer

Skladatelj: Damir Šimunović

Kreativna suradnica: Maja Posavec

Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović

Kostimografkinja: Petra Pavičić

Producentica: Katarina Krešić Grgić

Dizajner vizuala: Josip Gamberožić

Autor video najave: Dražen Krešić

Produkcija: Grupa u suradnji s Teatar &TD

Premijera: 2022.

O PREDSTAVI

Dvostruki aksl je, kao što i samo ime kaže, dvostruka predstava. Dvostruki aksl je zabavljački dvojac koji svaku večer sa svojim repertoarom izlazi pred publiku. Red glazbe, red smijeha, red trikova. I ponešto još između redaka. Uspjeh je zagarantiran, ne dopasti se nije opcija. No dvostruki aksl ujedno je i vježbanje naivnosti dvoje nimalo naivnih glumaca, Mladena Vasaryja i Dražena Šivaka, koji su pred publikom spremni otrpjeti neuspjeh, ući u klišej, promašiti poantu ili, drugim riječima, jednostavno ne uspjeti. Bit će to divna ili grozna večer, ovisi s koje se strane gleda.

Kritike

„Nizanje viceva, zabijanje tzv. glumačkih golova ogoljivanjem vještina i tehnika sugerira stalnu potrebu bivanja, ali i neizbježne prolaznosti na sceni… (…) Na sceni je vidljiva neumoljivost vremena, ali i nježnost dvojice generacijski dvostruko udaljenih glumaca. No iza te naoko umilne harlekinske geste ponovno je tvrda ironija, mah rukom da napokon odemo. Stalno iznuđivanje osmijeha na sceni na koji gledatelj može i ne mora pristati lukavo prikriva umjetnički ne baš bezazlena pitanja starenja i sazrijevanja, svojski trud da se nekad lošim forama zakopa ono bitno. Krhkost i vrijednost dizanja nakon svakog pada.“

Anđela Vidović, Vijenac

„Pravi mali komični biser. Dvojica komičara u dirljivim pokušajima da se komedija dogodi. Što treba pažljivo gledati, uz svijest da je riječ o parodiji, da je sve to što rade zapravo parodiranje onih koji bi to tako radili.“

Aleksandra Glovacki, nova.rs

„Poigravajući se naivnošću i tražeći od gledateljstva da aktivira i vlastitu, predstava nas dovodi u rudimentarnu, osnovnu situaciju izvedbe, dijelom nam prepuštajući odgovornost za vlastiti smijeh i užitak. Dvostruki aksl samosvjesna je auto-refleksivna predstava, građena u jednostavnoj izravnoj komunikaciji s publikom kojoj nudi prije svega iskorak iz vremena… Nije lako reflektirati o predstavi čije su konceptualne propozicije toliko jednostavne da ih je nemoguće razložiti, a ako pokušamo, dolazimo do temeljnih pitanja humora, izvedbenosti i glumačkog umijeća. I konačno moramo, a možda naprosto želimo, prihvatiti da u tim osovinama kazališta uvijek titra iskra neobjašnjive magije. (…) Predstava je sumanuto anakrona, dosljedno nema veze ni sa čime, skromnih je dosega i još skromnijih ambicija, zahvaljujući čemu funkcionira gotovo savršeno u skladu sa svojim namjerama. (…) Ono što zanimljivo izvire iz ove krajnje jednostavne premise pitanje je kako predstava, isključivo bazirana na namjeri zabave i humora, može proizvesti užitak i kad zabava i humor izostanu.“

Ana Fazekaš, časopis Kazalište

„Dvostruki aksl” porušio je sva očekivanja i dokazao da izvedbu nije potrebno natrpati raznoraznim elementima da bi bila zapažena… potvrđena je originalnost koju svi navode kao glavni kriterij dobre predstave. (…) Glumci ponovno moraju tražiti dječju lakoću i otvorenost. Šivak i Vasary u potpunosti su zadovoljili (te) kriterije i bili su ekstremno entuzijastični, luckasti i spontani. (…) Izvedba je bila beskrajno slatka i simpatična, opuštajuća. Scenom je vladala vitalnost, zrelost i samouvjerenost. Vasary i Šivak skladno su griješili. Možda je to bio cilj predstave – vratiti se elementarnom, nevinosti. (…) Oni oduševljavaju i razočaravaju, a ustvari zabavljaju. Iskreni, neuglancani humor. Čisto kazalište.“

Goran Terzić, ziher.hr