Tekst: Dario Fo
Redateljica: Lee Delong
Prevoditeljica: Tatjana Peruško
Igra: Dražen Šivak
Glazbenik: Igor Dorotić
Svjetlo: Vesna Kolarec
Dizajn: Klarxy
Producent: Grupa u koprodukciji s Triko Cirkus Teatar
Premijera: 2019.
O PREDSTAVI
Ovaj tekst nobelovca Daria Foa jedan je od najvećih glumačkih izazova. U furioznih sat vremena glumac harlekinsko-klaunovskim zavođenjem izaziva svoju vještinu prizivajući putujuće glumce Srednjeg vijeka. Njihove monologe Dario Fo je prikupio i obogatio, davši glumcu zadatak da žonglira kroz desetine likova dok jednoj ruci drži komediju, a u drugoj tragediju. Lucidno i beskompromisno secirajući odnos malog čovjeka i autoriteta, poigrava se biblijskim motivima iz kolektivnog imaginarija zapadne civilizacije, izvrćući poznate priče o svecima (misterije). Pretvarajući ih u smiješne misterije (mistero buffo), razotkriva licemjerstvo i našu potrebu da slijepo vjerujemo prebacujući odgovornost drugima. Vatikan je prikazanje tog djela na talijanskoj nacionalnoj televiziji nazvao najbogohulnijim činom u njenoj povijesti, a Dario Fo je to uzeo kao kompliment. Pristup kazališnim institucijama bio mu je onemogućen, mnogi su mu htjeli osporiti i Nobelovu nagradu, no to nije spriječilo činjenicu da on i ovo kapitalno djelo postanu dio glumačke povijesti.
Do 2026.g. imala je preko stotinu izvedbi.
NAGRADE
Nagrada Zlatna maska za najboljeg glumca, Art Trema festival, Ruma, 2019.
Specijalna nagrada žirija, Festival malih scena i monodrame, Sarajevo, 2019.
Nagrada publike, TIFBU festival, Bugojno, 2019.
Nagrada za najbolju mušku ulogu Mladen Crnobrnja Gumbek, Dani satire, Zagreb, 2020.
Nagrada za najbolju monodramu, Festival monodrame, Krapinske toplice, 2020.
Glavna nagrada, Be:femon – festival monodrame, Bečej, 2020.
Posebno priznanje, 13. Gumbekovi dani, Zagreb, 2020.
KRITIKE
“Kako je lijepo vidjeti glumca koji na sceni suvereno vlada svojim glasom, gestom i pokretom. Gledali smo majstore monodrame kao što su Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović ili Ljuba Tadić, u novije vrijeme to je Vilim Matula, ali mnogo ih više u samom vrhu i nema. U monodrami ‘Mistero Buffo’, prema tekstu Darija Foa i u režiji Lee Delong, gledali smo Dražena Šivaka kao takvog glumca bez mane, koji je na savršen način iskoristio sve svoje artističke alate. ‘Mistero Buffo’ istinska je umjetnost jednog glumca. (…) U toj su se predstavi susrele sudbine troje ljudi: jednog genijalnog i angažiranog pisca, jedne strpljive i promišljene redateljice i jednog suptilnog i posvećenog glumca. Netko je rekao: pamet, talent i sloboda osnova su svakog dobrog kazališta.”
Bojan Munjin, Novosti
“Šivak na sceni pršti od entuzijazma i inzistira na tome da je entuzijazam vrsta dara kojim se može preživjeti svako političko nasilje. (…) Sat vremena predstave prolazi u dahu, a užitak gledatelja nije samo u glumčevoj formalnoj vještini transformacije, nego i u načinu na koji slavljenički ton učas preobrće u njegovu radikalnu, kritičku suprotnost. (…) Za mene je Šivakova predstava nešto što ulazi u antologije domaćeg teatra već i po samom intenzitetu kojim ovaj glumac odbija logiku političkog licemjerja koja se toliko često vezuje za glumačku profesiju.”
Nataša Govedić, Novi list
„Dražen Šivak je majstor, posvećenik, glumac. U vatri i miru. Kaljen mnoštvom tehnika istovremeno, istinit, potresan, smiješan, ciničan, autociničan i prvenstveno hrabar (…) Kao potraga za smislom svakog pravog umjetnika…“
Žiri Festivala monodrame u Bečeju, u sastavu: Dušanka Glid, Tamara Krcunović i Marta Bereš, prilikom dodjele nagrade
INSERT
- „Radost igre za mene je pobuna. Pobuna protiv vlastite umišljenosti, važnosti. Izlazak iz tople gomile u kojoj se skrivamo, mišljenjima, stavovima, pozicijama. Radost bivanja ruši red koji kaže da smo glupi i naivni kad smo sretni, jer tek kad smo zabrinuti i ogorčeni mi pokazujemo svoju inteligenciju i snagu. Kad zahvalno uživamo u životu, mi smo površni, kaže taj red.
- Kada se počnemo smijati, naš se stari poredak na trenutak srušio. Mi smo poneseni novom perspektivom, potpuno drugačijom od one na koju smo navikli. U toj navali mi vidimo stvari drugačije i one dobivaju svježinu, poput buđenja iz sna. Zato se smijeh i želi kontrolirati, jer onaj tko kontrolira smijeh, kontrolira i ljude, držeći ih u snu.
- Najozbiljnije među nama zato treba držati na oku; onom oku koje se smije.
- Kada uživam u radosti igre, životne ili scenske, pristajem na prolaznost, ne opirem joj se. Pristajem da postoji samo ovaj trenutak sada između nas, uzimajući ga cijelog. I kao što su to radili glumci, klaunovi i ostali prije mene, tako i sada u toj igri prolaznog trenutka skrivamo ono što je neprolazno. To intimno iskustvo neprolaznog svatko nosi sam za sebe.
- U toj igri, buđenju, postajemo lucidni razotkrivajući svijet bez neke namjere, samom igrom. Naša novopronađena inteligencija više ne ovisi ni o čemu i ni o kome.
- Zato se i ja, odužujući se onima prije mene, a iz ljubavi prema toj iskri koju želim održati živom, bacam u ovu igru u kojoj umjesto straha, radost postaje svjetionikom.
- „Daj da svi prasnu u smijeh, i neka se u smijehu rasprši svaki strah!“
Dražen Šivak
