‘Najveći kompliment je kada publika nema osjećaj da je gledala samo jednog glumca’
Autor: Đurđa Baljak, Zadarski list
10.09.2025.

Foto: Osobna arhiva
Treći Zadarski festival monodrame (ZFM) zaključen je u Kazalištu lutaka Zadar svečanom dodjelom nagrada, a najveći trijumf pripao je Draženu Šivaku i njegovim »Maskama«, ovjenčanima nagradom Zlatka Košte za najbolju predstavu i nagradom Luko Paljetak za najbolju mušku izvedbu.
Šivak je jedan od onih glumaca koji svoj put nikada nisu vezali uz samo jednu pozornicu. Odrastao u Opatiji, školovao se na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a karijeru je gradio između institucionalnog i nezavisnog kazališta, od Teatra &TD do vlastite skupine Grupa.
Radio je u Kolumbiji, Mađarskoj i Španjolskoj, razvijao klaunsku scenu u Hrvatskoj, predavao na Akademiji i surađivao s međunarodnim trupama. Uz kazalište ostvario je i niz filmskih i televizijskih uloga, ali su mu kazališne daske, koje život znače, uvijek ostale središnje mjesto stvaranja.
Neobična forma
Nakon što je prošle godine na ZFM-u nastupio s predstavom »Mistero buffo«, ove se godine vratio s »Maskama«. Kaže da te dvije predstave na neki način pripadaju istoj obitelji.
– Predstave su na neki način povezane, bave se sličnim stvarima i temama. Imao sam osjećaj da se na sceni nadovezujem na ono što me zaokuplja. Drago mi je da sam se ponovno vratio. Obje predstave govore o glumcima i kazalištu, zapravo o samoj glumi.
Monodrama se često smatra možda i najglumačkijom formom, najizravnijim ogledalom glumca ili glumice, ako tako mogu reći. To je tema kojom se bavim već godinama i čini mi se da sam s »Maskama« jedno poglavlje na određeni način zaokružio, započeo je dvostruko nagrađeni Šivak.
Osvrćući se na prošlogodišnje i ovogodišnje iskustvo, ističe kako mu je bilo drago doći u Zadar gdje je imao priliku osjetiti blizinu s drugim glumcima i s neobičnom formom monodrama, koja možda nije privlačna na prvu.
– Iskusniji kazališni gledatelji to gledaju drukčije, ali obična publika ponekad misli da monodrama nije atraktivna, a zapravo može biti vrlo angažirajuća i elokventna, ni najmanje siromašna. Vjerujem da su gledatelji, nakon već tri festivala, i oni novi, pogotovo mladi, počeli shvaćati koliki potencijal ta forma ima.
Ove godine publika je imala priliku vidjeti različite forme, teme… Moje je iskustvo da kada u nekom gradu, koji nije glavni i u kojem se događanja ne odvijaju »po inerciji«, jedna manifestacija poput ove pusti korijene, ona može utjecati na generacije mladih ljudi, istaknuo je glumac.
Budući da već godinama radi i kao docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, iz prve ruke svjedoči koliko festivali poput zadarskog mogu ostaviti trag, ne samo na kulturni život grada, nego i na generacije koje tek dolaze.
– S obzirom na to da predajem na Akademiji, vidim kako manifestacije koje u nekom gradu postanu dio uobičajenog kulturnog života utječu na mlade. Iz njih izlaze generacije obogaćenije, spremnije, šireg pogleda, osobito za umjetnička zanimanja.
To je i moja želja – da ovaj festival dobije još veću podršku, jer on može presudno djelovati upravo na mlade, podijelio je Šivak.
Glumačka transformacija
Govoreći o monodrami, naglašava koliko je ona zahtjevna i intimna forma.
– Mnogi moji kolege znaju reći da nikad ne bi radili monodramu. Razumijem ih. Kada sam se prvi put približavao premijeri monodrame, shvatio sam da to traži puno više od glumca nego u »običnoj« predstavi. A pogotovo ako si i autor, kao što sam bio kod »Maski«. Tada scena postaje osobno mjesto jer govoriš i o sebi, o svojim iskustvima.
S jedne strane je to ljudski i emotivno, a s druge tehnički i glumački zahtjevno. No, za mene monodrama nikada ne smije biti tek demonstracija vještine. Nije dovoljno da stojiš na sceni i govoriš. Moraš publici pružiti interes tijekom cijelog vremena – mora biti doživljaj, a ne samo jedna produžena scena. U »Mistero buffo« igram tridesetak likova, ali to ne smije biti samo pokazivanje.
Cilj je donijeti na scenu cijeli svijet, otvoriti publici putovanje. Najveći kompliment je kada gledatelji nisu imali osjećaj da su gledali jednog glumca, nego cijeli ansambl, pojašnjava nagrađeni kazališni glumac te otkriva kako je nakon ove dvije monodrame odlučio uzeti veću pauzu, jer, kako ističe, za monodramu treba imati jako dobar razlog.
U ovogodišnjoj predstavi »Maske« bavi se samom srži glumačke transformacije. Ne zaustavlja se na onome što publika prvo pomisli kada čuje riječ »maska«, nego otvara dublje pitanje što ona znači za glumca i kazalište.
– U »Maskama« se bavim kazališnim maskama. Kad kažemo »maska«, najčešće mislimo na nešto što se stavlja na lice, ali mene zanima glumačka transformacija – kako glumac kroz nju, koja obuhvaća cijelo tijelo, može govoriti o stvarima lakše nego bez nje. Gledajući vijesti i današnje vladare, od Trumpa nadalje, često se sjetim nekadašnjih kraljeva.
Oni su, kao dio vlastite mentalne higijene, imali dvorske lude koje su smjele reći ono što se drugi nisu usudili. Ako je bila dobra, znala je plesati po rubu – reći istinu, a da kralj to ipak može primiti. To je bila važna funkcija maske, i kazališta, i glumca, pojašnjava Šivak.
Živa skripta
Kroz predstavu se igra poviješću od životinjskih maski, preko antičkih, pa sve do commedie dell’arte, koja je, kaže, posebno bliska mediteranskoj kulturi.
– Sluga-šaljivdžija, lukavac, kritičar gospodara – to je lik kojeg svi poznajemo. Ako odete na bilo koju mediteransku tržnicu, vidjet ćete mnoštvo tih karaktera. Oni uzimaju te oblike kako bi mogli naglas reći ono što drugi ne mogu. I sam volim obići tržnicu u svakom gradu u kojem gostujem. To je moj način da osjetim grad i kulturu.
Commedia dell’arte prepuna je takvih karaktera: škrtih staraca, gladnih i snalažljivih slugu, onih koji vole neku spačku. Govorim i o jednoj neobičnoj maski koju često ne doživljavamo takvom – klaunskom nosu. Jer klaun je, barem ga ja tako vidim, jedna od formi kazališne maske, priča svestrani umjetnik.
No, za njega su maske i osobni hommage, i to prije svega njegovim glumačkim učiteljima i prethodnicima, ali i nešto što želi prenijeti studentima.
– Predstava je svojevrsna »živa glumačka skripta«. Govori o vještinama koje danas, u vremenu pojednostavljivanja kazališta i guranja prema zabavi, pomalo blijede. Bilo bi mi žao da nestanu. Zato taj rad doživljavam i kao dug onome što su na mene prenijeli moji učitelji, sada je na meni da prenesem onima koji žele primiti, iskreno će Šivak koji je oduševio publiku svojim glumačkim transformacijama.
Ljubav prema kazalištu kod njega se rodila rano, gotovo instinktivno. Tako se prisjetio svojih početka, trenutaka kada se činilo da svaka predstava, svaki film i svaki glumac koji bi prošao kroz njegov svijet dodatno učvršćuje tu odluku da se posveti umjetnosti.
– Nemam pojma kako točno krene – je l’ potrebno možda dvoje, troje ljudi koji zapale iskru, ili već u nama postoji neka sklonost. Svako pronađe nešto svoje. Još kao klinac govorio sam kako jedva čekam da škola završi i da upišem školu za glumce. Tako je i bilo. Danas, eto, predajem na toj istoj školi, govori glumac.
Kulturna politika
Odrastao je u Opatiji, u kojoj je upijao sve što je mogao, od kazališnih gostovanja do filmova i glumaca koji su ga oblikovali.
– Išao sam u kino, kad je to još nešto značilo. Danas, kad studentima ispričam da smo imali samo dva-tri televizijska programa i da si čekao kasno navečer da vidiš neki klasik, zvuči im egzotično. A nama je to bilo važno. Presnimavali smo i VHS kazete, i to je za mene bila neka vrsta duhovne hrane, objašnjava Šivak te ističe kako mu je i danas jednako važno biti gledatelj.
Na pitanje o stanju kazališne scene i njezinim izazovima, ističe temu koja se uporno vraća posljednjih petnaestak godina – kontrolu.
– Možda je upravo to jedan od ključnih izazova – tko određuje što se smije, a što ne smije, koje su teme dopuštene i na koji način o njima govoriti. To je dio demokracije koji traži strpljivost i umijeće slušanja. Ne moram se s nečim slagati, ali ću braniti pravo da postoji, dokle god ne ugrožava tuđi život ili postojanje.
Odgovornost nose i oni na vlasti jer njihova kulturna politika ima dalekosežne posljedice, osobito kada odluke donose prema željama samo svog biračkog tijela. Prvo treba poslušati ljude kojima je to struka.
Isto vrijedi i za kulturu. Glasni su često oni koji kulturne sadržaje i ne konzumiraju, ali i umjetnici moraju biti svjesni gdje žive – da ne zloupotrebljavaju svoju poziciju, nego da proširuju načine razmišljanja. Ponekad društvu treba provokacija, ponekad slušanje, ponekad smijeh koji oslobađa, a ne onaj koji uspavljuje.
Zapravo, za mene je pravi izazov ne zauzeti stav »za« ili »protiv«, nego otvoriti prostor da ljudi pogledaju dalje od podjela. Sve te granice, bilo nacionalne, spolne, rodne… vrlo su opasne. Vjerujem da je naša odgovornost sudjelovati u društvu koje će sutra biti barem malo bolje. Ako ostanemo na principu »mi« i »oni«, nismo se pomakli daleko od kamenog doba, jasan je glumac.
Nastavno na tu temu, upitali smo našeg sugovornika što je društvo bez kulture, a on je bez zadrške odgovorio da će možda oni koji to danas ne znaju shvatiti – ali tek kad bude kasno.
– Fraza »bez kulture nema društva« ne smije ostati fraza. Kultura ne može stati na nekoliko KUD-ova, ponekog pisca, slikara… Ona mora biti svih mogućih boja, a ne jedna, dvije ili tri. Putujem puno i vidim kako se druge zemlje odnose prema svojim glumcima i umjetnicima.
Nije stvar samo u ulicama i monografijama, nego u tome koliko su prisutni u svijesti naroda. Kod nas, recimo, Ivica Vidović ili Boris Dvornik više nisu među živima, ali itekako žive u našim asocijacijama, a da toga možda nismo dovoljno ni svjesni, pojašnjava ovaj umjetnik te ističe kako glumci, te kazalište općenito, imaju ključnu ulogu u očuvanju jezika i identiteta.
Kazalište u svijetu
U razgovoru se dotaknuo i iskustva iz Kolumbije, Mađarske i Španjolske koja su mu dala dragocjenu perspektivu o tome što sve kazalište može biti, te je ujedno povukao paralele s Hrvatskom.
– Za glumce je fantastično otići u druge kontekste. Tek tada vidimo što kod nas funkcionira, a što ne. Kad radimo na drugom jeziku, mijenjaju se geste, glas, tijelo, a ujedno otkrivamo kako se kazalište stvara u drugim društvima.
Primjerice, u Kolumbiji sam radio s afro-kolumbijskom trupom koja teme svoje manjine izražava kroz tijelo, glazbu i pokret, dok sam u Mađarskoj surađivao s društveno angažiranom kompanijom “Kretakor” koja je bila svjetski prepoznata, ali je zbog političkog pritiska njezin vođa, nažalost, doživio progon.
Za mene je vrijedno iskustvo jer u Hrvatskoj nemamo takve glumačke trupe još od ’70-ih. Dakle, trupe su u Hrvatskoj rijetke i teško mogu preživjeti. Glumci se uglavnom vezuju za ansamble, a za riskantne poduhvate izvan institucija rijetko tko ima snage. A trupe mogu biti presudne za razvoj kazališta.
No, biti u trupi ima svoju cijenu, kao i biti samostalni umjetnik, priča Šivak, koji nakon gotovo trideset godina samostalnog umjetničkog rada priznaje da više nije na vrhuncu entuzijazma da bi se sam upustio u takvo što. Ipak, ističe da bi volio vidjeti mlade kako pokušavaju te da bi im u tome rado pomagao i sudjelovao.
Osim bogatog međunarodnog iskustva, važan dio njegove karijere zauzima i film. Naime, radio je s brojnim redateljima i glumcima različitih poetika, od europskog autorskog filma do hollywoodske produkcije.
– Imao sam sreće raditi različite vrste filmova. Surađivao sam s Pawelom Pawlikowskim, čiji je »Hladni rat« bio nominiran za Oscara, a imao sam priliku snimati i s Woodyjem Harrelsonom i Marisom Tomei u filmu »Welcome to Sarajevo«.
Međutim, film je tehnički puno kompleksniji i u njemu je glumac manje važan nego u kazalištu. Kazalište mi daje više prostora za glumačke mogućnosti, ali uvijek mi je drago kada me pozovu na snimanje, to je prilika da svoje sposobnosti koristim na drugačiji način, govori Šivak, koji se okušao i režiji, no tu dimenziju vidi tek kao epizodu.
– Ne bih se nazvao redateljem, to su više pokušaji. Kad režiram, uvijek razmišljam glumački, što nije uvijek prednost. Zato režiju doživljavam kao mali izlet, proširenje moje glumačke uloge, dodaje.
Na kraju razgovora otkrio je što za njega znači biti glumac te što mu gluma donosi.
– Za mene je gluma neka vrsta osobne higijene, ali i odgovornosti, kako osobne, tako i društvene. Glumac za mene postoji samo u komunikaciji s publikom, bez toga ga nema. Uz scenu, važan dio mog puta postala je i pedagogija.
Radim puno s mladim glumcima, i formalno i izvan Akademije, i to mi je iznimno važno. Znanje danas svi mogu pronaći, ali postoji ono skriveno koje se prenosi kroz praksu i iskustvo. I to je za mene jednako gluma, ne samo izvedba, nego i dijeljenje onoga što sam prošao s drugima, zaključuje Šivak.