Nakon više od godine dana provedenih u Berlinu, gdje je na uglednom sveučilištu Catalyst – Institute for Creative Arts and Technology studirala glazbu i sudjelovala u eksperimentalnim projektima, talentirana glazbenica, glumica, kantautorica i pjesnikinja Maja Posavec (42)vratila se na hrvatsku scenu – hrabrija, znatiželjnija i spremna otvoriti potpuno novu fazu svoje karijere. Berlin ju je oblikovao i oslobodio: dao joj je osjećaj svijeta, naučio je slušati tišinu jednako pažljivo kao i ton te otvorio vrata drugačijim pristupima stvaranju.

Kroz autorski alias POMA, Maja danas spaja glazbu, poeziju i kazališni senzibilitet u projekt koji pomiče granice i briše žanrovske okvire. Svaki njezin nastup pretvara se u iskustvo koje se pamti – istodobno intimno i moćno, ranjivo i snažno. Svojim glasom i interpretacijom hipnotizira publiku, a na sceni zrači mješavinom karizme, strasti i poetske senzibilnosti.

Prvi korak u toj novoj kreativnoj eri bit će koncert na velikoj sceni Zagrebačkog kazališta mladih, 16. rujna u 20 sati, gdje će predstaviti album Leaving a Lover kroz multidisciplinarni performans u kojem se glazba stapa s kazalištem i vizualnim pričama. Glazbu i tekstove potpisuje sama Maja, aranžmane njezin dugogodišnji suradnik Ivan Kapec, a svaki detalj izvedbe obećava emotivno i vizualno bogato iskustvo.

Izašla si iz stalnog angažmana u Satiričkom kazalištu Kerempuh, iako većina umjetnika teži upravo tome – sigurnoj plaći i stabilnosti. Jesi li ikada požalila što si napustila tu sigurnost ili ti je sloboda koju si dobila u umjetničkom smislu vrijedila više?

“Iz stalnog umjetničkog angažmana u Kerempuhu sam izašla 2021. To je bila odluka koju sam dugo vagala. U jednom trenutku sam morala prelomiti. Trenutak se pokazao povoljan i ja sam iskočila. Tada mi je to bilo jako važno, jer sam morala iskreno odgovoriti na pitanje što želim. Postoje glumci koji vrlo uspješno vode dvije karijere, imaju sigurnu plaću u ansamblu, rade predstave u matičnoj kući, no ostaje im vremena za snimanje, rad na drugim predstavama i slično. Ja očito nisam bila jedna od njih. Ja sam rođena da se odmaram, rekli bi moji roditelji:). Možda nisam imala najveće sreće s projektima u Kerempuhu koji su mi često bili neinspirativni i iscrpljujući. Iako se radilo o uspješnim predstavama, osobno se nisam mogla izraziti u njima. I jedan dio mene je patio. Također, smatrala sam da trebam biti hrabra i iskrena i sama pronaći način da se izrazim na sceni. Biti dio ansambla je posao iz snova, ali iziskuje veliku istrajnost i malo deblju kožu. Najviše sam naučila od svojih kolega, gledajući ih iz predstave u predstavu divila sam se njihovoj lakoći i vještini.”

Kako onda izgleda kad se Maja Posavec potpuno preda svojoj umjetničkoj strasti?

“Vodila me je goruća želja da radim autorske projekte i da proširim svoje granice. Volim kazalište i volim proces rada u njemu. Nakon Kerempuha sam počela raditi u kazalištu, ali ne samo kao glumica. U predstavama udruge Grupa često sam neka vrsta kreativnog suradnika, ili glumačkog savjetnika, za predstave Ivora Martinića sam počela pisati glazbu – nakon predstave ‘Bilo bi šteta to ne obaviti danas‘, upravo radimo na predstavi ‘Drama o Mladiću‘ koji nije znao plivati; u međuvremenu sam studirala u Berlinu gdje sam sudjelovala u eksperimentalnim glazbenim projektima koji su tako daleko od mog stila, da sam samu sebe katkad iznenadila; i možda ono najvažnije, da sam osmislila predstavu Mamina kći vuk, koju sam napisala, režirala i napisala glazbu. U predstavi Ženidba, bila sam asistentica redateljice Dore Ruždjak. Bilo mi je predivno ponovno gledati članove ansambla Kerempuha kako se igraju. Na trenutke mi je bilo žao što nisam s njima na sceni. A onda opet, puno stvari sam sama pokrenula, puno stvari se u ove četiri godine otvorilo i dalje sam na sceni, glumim, pjevam…. Tako da, zadovoljna sam svojom odlukom i zahvalna da sam mogla slušati svoje srce, jer ipak je to jedna vrsta privilegija.”

Danas se puno govori o umjetnosti kao terapiji – self help je svuda oko nas, svi se bave nekim oblikom iscjeljivanja. Doživljavaš li ti svoju umjetnost kao terapeutski proces, za sebe i za publiku? Što bi voljela da oni odnesu sa sobom nakon tvojih izvedbi – neki oblik katarze, utjehe, ili možda pitanja koja ostaju otvorena?

“Puno više mi se to događalo prije, da mi je proces stvaranja bio svojevrsna terapija. Sve što nisam znala i mogla reći na van, izgovorila bih u svojim pjesmama ili ponekad čak i u nekoj ulozi. Kako sve više radim svoje projekte ili projekte u kojima je uključen neki autorski pristup, ili sam zrelija (nadam se), ili je sve to povezano; puno se jasnije izražavam, i slobodnija sam, tako da na proces gledam više kao na igru i istraživanje. Terapija je kad dođem doma i pustim si Marianne Faithfull Hold on hold on, kada kaže ‘I left the party at 3 am, alone thank god‘, u tom trenu ja uvijek malo ozdravim. Dakle, što se tiče terapije, možda sam već staromodna, ali za mene je terapija moguća samo u sigurnom okruženju i zaštićenim uvjetima. Umjetnost i ljepota su dio naše prirode, dio naše sposobnosti kreacije, uživanja, relaksacije, ali i propitivanja. Potreba za njom prisutna je i kad smo dobro, ali danas smo očito svi u jednom općem stresu pa se na umjetnost gleda kao na terapiju. Možda bi trebalo vratiti onaj drugi sat likovnog u osnovne škole! Važno mi je da ponesu nešto, da li je to katarza ili utjeha ili neko otvoreno pitanje, sve je lijepo. Ono što bih voljela je da na tih dva sata budu poneseni doživljajem da ni ne pogledaju na sat. A to je moj zadatak.”

Studirala si u Berlinu. Koji su tvoji dojmovi sa studija tamo, i što bi rekla da je najveća razlika u odnosu na studiranje u Hrvatskoj?

“Studirala sam na privatnom sveučilištu Catalyst na koje dolaze većinom mladi ljudi iz gotovo cijelog svijeta. Ono što me najviše oduševilo na početku je pristup i odnos profesora prema studentima. Znam, može se reći: pa kada se plaća. Ali ima i nešto drugo… Radi se o jednom holističkom pristupu, vrlo otvorenoj komunikaciji i sustavu podrške za studente. Npr. na sveučilištu je postojao terapeut koji je vodio brigu o studentima i kod kojega si mogla dogovoriti session. Moj profesor, zbog kojeg sam došla na Catalyst, Richard Scott, je svako predavanje započinjao s check-inom svih studenata – dakle prije nego što počnemo, svatko od nas kaže dvije-tri rečenice o tome kako je, s čim se trenutačno nosi, ili što je u prethodnom tjednu najbolje jeo. Naravno da je i tamo bilo puno propusta i uza sav trud nije sve bilo savršeno, ali se osjećala atmosfera dobrodošlice i prihvaćanja, te možda najviše podrške za sve što radiš, podrška za svaki prijedlog, trud, komentar ili izlaganje. Bila sam okružena većinom umjetnicima, pristup je: Ti si umjetnik? Što radiš? Ajmo se povezati! Kod nas je više: Ti si umjetnik? A joj, na televiziji ili? Ajde, dat će bog!”

Što je Berlin ostavio u tebi, a što si ti ostavila u Berlinu? Osjećaš li ga i danas kao grad koji te oblikovao?

“Berlin je surov grad s dugom zimom i kaotičnim kvartovima. Dao mi je osjećaj svijeta. Najviše sam zahvalna na prijateljstvima koja sam stekla tamo. To su ljudi iz istog plemena, crne ovce iz svakog kutka svijeta. Većina su glazbenici s kojima sam radila na projektima i vjerujem da ćemo uskoro nešto zajedno raditi opet. Glazbu grupe ..o sam koristila u predstavi Mamina kći vuk, i imamo planove da zajedno radimo na novoj predstavi. A ostavila sam tamo neke strahove, npr. strah da neću moći sama, mogla sam.”

Kako današnja politička i društvena situacija utječe na tebe i tvoj rad?

“Utječu tako da se pitam što ja radim i ima li sve to smisla kad je ljudski život tako malen i nebitan. Da sam kojim slučajem Ukrajinka, stvarno bi bilo politički radikalno pisati o ostavljanju ljubavnika dok ti ljubavnici ginu ili bježe od vojske. To bi se možda čitalo kao idealizam, eskapizam. Palestinu ne spominjem jer uopće ne mogu zamisliti da tamo netko piše pjesme o razlazu s ljubavnicima. Ali sigurno piše, samo se u njima čuje i rat. Rat je užasan, sveprisutan horor.”

Kada promišljaš o tome treba li umjetnost reagirati na društvenu nepravdu, gdje sebe vidiš na toj skali — od osobne intimne poetike do otvorenog društvenog komentara?

“Iako se bavim unutarnjim događanjima, u svojim pjesmama često komentiram društvo, ali na suptilan način. Ne volim doslovnost i sama najviše uživam kada otkrivam značenja sloj po sloj. Album Leaving a Lover je put jedne junakinje prema oslobođenju od starih obrazaca, ljubavnog odnosa ili društvenih normi. Sazrijevanje žene u društvu je put ka njenoj individualnosti, naravno ne prolaze taj put samo žene, ali znamo već da su dječaci podržani kada se bore za sebe, dok se od djevojčica više očekuje razumijevanje za druge. Tako da junakinje imaju malo drugačije probleme. U predstavi Mamina kći vuk bavimo se utjecajem raznih kolektivnih interpretacija bajki. Proučavajući bajke, iznenadila sam se koliko se njima manipuliralo kroz povijest. Crvenkapica je upozorenje mladim djevojkama da ni slučajno ne improviziraju putem, da ne budu spontane jer bi ih mogli zaskočiti seksualni predatori. Ono jezivo pitanje koga bi radije srela u šumi, muškarca ili medvjeda (možemo slobodno reći vuka)? Pa većina žena odgovori – medvjeda. Postoji teorija da su u prošlosti priče upozoravale žene na opasne životinje a ne ljude, jer je bila veća vjerojatnost da ćeš u šumi nastradati od zvijeri nego od čovjeka. Danas se više bojimo jedni drugih, a životinje smo istrijebili.”

Po čemu je album Leaving a Lover za tebe poseban – u emocionalnom, umjetničkom ili osobnom smislu?

“Po tome što je stvoren jednu jesen, od ideje do završetka svih pjesama nije prošlo više od mjesec dana. Cijelu godinu na faksu sam se bavila bajkama i skladala melodije, no u jednom trenutku su se sve ideje posložile u nešto drugo i kao da je cjelogodišnji rad bio samo priprema za album. Bajke su bile inspiracija, kao i priče nekih ljudi koje sam montirala u sedam etapa, slika, pjesama.”

Program Večer s Cohenom traje već godinama i publika ga obožava. Kako je on utjecao na tvoj autorski rad?

“Cohen je utjecao više nego sam toga svjesna. Slijediti njegov stil je suludo, to nisam niti pokušavala. Više je to način pjevanja – moj, ne njegov – koji sam razvila pjevajući njegove pjesme, te njegova radikalnost da se u pjesmama ogoli, otkrije, da pokaže bolnu stranu svoje ljudskosti.”

Tu je i suradnja s jazzistom Ivanom Kapecom. Kako je Ivanov jazz senzibilitet promijenio ili obogatio tvoje stvaranje?

Vjerojatno više nego sam svjesna također. Ivan ima mekoću i suptilnost na sceni, on ima nepogrešiv ukus u glazbi i sviranju, a nije predvidljiv. Tako da je s njim uvijek novo putovanje, što je vrlo dragocjeno. U našim izvedbama ima mjesta za improvizaciju, ostavljamo si tu slobodu u dogovorenim okvirima. Iznenađena sam kako publika i dalje dolazi na ovaj koncert, a neki mu se više puta vraćaju. Bio je jedan trenutak kada sam mislila da trebamo prestati s tim koncertom, no sada vidim da on raste s nama i da ga trebamo njegovati.”

Tvoji koncerti nisu tipični – uvijek donosiš nešto posebno u izvedbi, dramaturgiji, pa i u komunikaciji s publikom. Kako ih osmišljavaš i pripremaš?

“Zapravo dugo skupljam ideje i pjesme, ali čekam zadnji tren da ih zaokružim u cjelinu. Moji koncerti su organizirani u male dramaturške cjeline spojene od pjesama. Kako imam trenutačno dva koncerta, POMU i Večer s Leonardom Cohenom, npr. na POM-i ne sviram Maju Posavec, ni Cohena, očito. Vjerna sam tom nekom strožem odabiru – koje pjesme kojem razdoblju ili projektu pripadaju.”

Što publika može očekivati na koncertu u ZeKaEmu?

“Za ZeKaEm sam od početka bila svjesna da moram svoju strogoću olabaviti, da ne smijem robovati tim idejama te da publici na svečanom koncertu moram priuštiti svoje pjesme, bile one iz POME, iz predstave ili s mojih samostalnih albuma, a da ljudi žele čuti i pjesme iz razdoblja Detoura. Spojila sam izabrane pjesme u tri cjeline koje su povezane video pričama. Vjerujem da će biti zanimljivo slušati nove pjesme između već poznatih pjesama. Pripremam i poneko iznenađenje. Nemam svaki dan koncert u ZeKaEm-u.”

Što kaže tvoj pogled u budućnost?

Iskreno se veselim da ovaj koncert predstavimo i u drugim gradovima, i vjerujem da će ga publika moći naći u svojoj blizini kroz godinu, već dogovaramo neke datume za jesen. U kazalištu su već počele probe za novu predstavu Vida Hribara. Radi se o pokušaju stvaranja mjuzikla, a Vid je jako uzbudljiv autor i glazbenik. Već sam spomenula Dramu o mladiću koji ne zna plivati Ivora Martinića za koju radim glazbu. Paralelno snimam novi album, na hrvatskom, a za 2026. pripremam autorsku predstavu s Aleksandrom Švabićem. Uz sve to, ja se zaista volim odmarati, i aktivno i pasivno. To vrijeme u kojem sve prirodno nađe svoje mjesto, dragocjeno vrijeme ostavljeno za neočekivano!